Čovjek bi ga gladan slušao!

Čovjek bi ga gladan slušao!

Uz odlazak profesora Frangeša

Postalo je gotovo uobičajeno da upravo usred blagdanskoga božićno-novogodišnjega ugođaja smrt otme i ponekoga uglednika iz našega umjetničkoga ili znanstvenog života. Tako bijaše i ovih dana. Naime, na samu izmaku 2003. godine, 29. prosinca, u Zagrebu je u 84. godini umro akademik Ivo Frangeš, ugledni sveučilišni profesor i književni povjesničar.

Frangeš je rođen 15. travnja 1920. u Trstu, djetinjstvo je proveo u Celju, Mokroj Gori (Srbija) i Sarajevu gdje je 1938. maturirao. Studij talijanskog jezika i književnost diplomirao je 1943. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1946. godine — nakon kratkotrajnoga novinarsko-uredničkoga i gimnazijskog rada u Sarajevu i Zagrebu — izabran za asistenta pri Katedri za talijansku književnost. Nakon što je 1952. obranio talijanističko-kroatističku doktorsku disertaciju pod naslovom Talijanski prijevodi naših narodnih pjesama od Fortisa do Tommasea izabran je 1954. za docenta. Od 1953. bio je lektor hrvatskog jezika u Firenci gdje ga je zatekla smrt Antuna Barca, pa je na ispražnjeno mjesto šefa Katedre novije hrvatske književnosti izabran docent Frangeš, koji je Katedru preuzeo 1956. godine. Izvanredni profesor postao je 1960, redovni 1963. Zbog potpisivanja Deklaracije o jeziku, a potom i zbivanja tijekom Hrvatskoga proljeća, odstupio je s mjesta šefa Katedre, a kao njezin »stvarni šef« (M. Šicel) umirovljen je 1984. godine. U međuvremenu je 1960. postao izvanredni, 1968. i redovni član HAZU, a 1983. i član Slovenske akademije znanosti in umetnosti, po pozivu je predavao na brojnim europskim sveučilištima (Napulj, Krakov, Padova, Bordeaux, Stockholm, Upsala, Moskva, Lenjingrad/Sankt Peterburg, Oslo, Kopenhagen, Beč, Göteborg, Frankfurt a/M, Varšava, Göttingen, Bonn, Hamburg, Köln, München, Rim), vodio Seminar za strane slaviste (1963-70), bilo na čelu DHK (1970-72), a kao međunarodno ugledni slavist 1973-78. bio je potpredsjednik Međunarodnog slavističkog komiteta itd.

Frangeš je bio jedan od osnivača i urednika časopisa »Umjetnost riječi« i »Forum«, osnivač i prvi urednik »Croatice«, znanstvenoga časopisa za proučavanje hrvatske književnosti (1970), s kasnijim prilogom »Croatica bibliografije« (1975), urednik Krležina (1964) i Jagićeva zbornika (1986), pokretač i urednik brojnih izdanja hrvatskih pisaca i nakladničkih projekata među kojima i Pet stoljeća hrvatske književnosti, reprint-izdanja Liber croaticus (1970), kolektivne Povijesti hrvatske književnosti, Kritičkih portreta hrvatskih slavista, Enciklopedije hrvatskih pisaca itd. U mlađim danima intenzivnije se bavio i prevođenjem, pa je s francuskoga preveo — uz neke novele iz Talijanske kronike — i Stendhalov roman Majka glavarica od Castra (1953; Opatica iz Castra, 1985; 1997), a s talijanskoga — osim G. Verge, N. Machiavellija, G. Vasarija, A. Manzonija i drugih — i glasovitu De Sanctisovu Povijest talijanske književnosti (1955). Frangeš je sastavio prvu Antologiju hrvatskog eseja (1957), sudjelovao je i u izradi više gimnazijskih priručnika i udžbenika za nastavu književnosti, te odgojio brojne nastavnike i mnoge književne stručnjake i znanstvenike među kojima i nekoliko neposrednih njegovih nastavljača, kroatista.

Za svoj rad bio je nagrađivan u domovini i inozemstvu, između ostaloga i Herderovom nagradom za znanost o književnosti te državnom nagradom Vladimir Nazor za životno djelo, Poveljom Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Goranovom nagradom za njemačko izdanje njegove Povijesti hrvatske književnosti te Medaljom Antun Barac Hrvatskoga filološkog društva.

Književni znanstveno-stručni opus Ive Frangeša čine brojne talijanističke i u prvome redu kroatističke studije, članci, eseji, recenzije, kritike, prikazi i bilješke što je većim dijelom okupljeno u desetak autorskih knjiga (Stilističke studije, Zagreb, 1959; Talijanske teme, Zagreb, 1967; Studije i eseji, Zagreb, 1967; Matoš-Vidrić-Krleža. Zagreb, 1974; Realizam, u: Povijest hrvatske književnosti, knj. 4. Zagreb, 1976; Antun Barac. Zagreb, 1978; Izabrana djela, PSHK, knj. 149. Zagreb, 1980; Nove stilističke studije. Zagreb, 1986; Povijest hrvatske književnosti, Zagreb-Ljubljana, 1987; Suvremenost baštine. Zagreb, 1992; Geschichte der kroatischen Literatur. Von denAnfangen bis zur Gegenwart, Köln-Weimar-Wien, 1995; Hrvatska novela — interpretacije (s V. Žmegačem), Zagreb, 1998)

Ime Ive Frangeša vezuje se u prvome redu uz stilističku kritiku i metodu interpretacije, koju je pedesetih godina u krugu oko »Umjetnosti riječi«, odnosno u sklopu tzv. zagrebačke (stilističke) škole, kojoj je bio jedan od lidera, upravo on — uz Zdenka Škreba i Aleksandra Flakera — bio uveo u našu znanost o književnosti. O tome najbolje svjedoče Frangešove Stilističke studije (1959), odnosno Nove stilističke studije (1986) u kojima je njihov autor pokazao ne samo svoje literarne simpatije (Dante, Machiavelli, Manzoni, Verga, Pirandello, Quasimodo, odn. Kranjčević, Matoš, Vidrić, Ujević, Krleža...) i znanstvene uzore (A. Thibaudet, De Sanctis, A. Barac) već i upućenost u recentna književnoznanstvena kretanja (D. Alonso, G. Devoto, E. Auerbach, L. Spitzer, W. Kayser, E. Staiger, new criticism) te jednako tako sklonost esejizaciji i stilskom perfekcionizmu koji će do zadnjega časa krasiti njegov izraz.

Drugo polje uz koje se Frangešvo ime vezuje pripada književnopovijesnim temama iz novije (postilirske) hrvatske književnosti na koju je i emocionalno i profesionalno bio upućen. O tome pak najbolje svjedoče Frangešove maestralne studije i eseji o Ivanu Mažuraniću, Augustu Šenoi, Anti Kovačiću, Janku Leskovaru, Silviju S. Kranjčeviću, Antunu G. Matošu, Antunu Barcu, Miroslavu Krleži, Ivi Andriću, odnosno o prevođenju, realizmu, dijalektalnoj književnosti, periodizaciji te o drugim metodološkim problemima studija hrvatske književnosti.

I u jednome i drugome slučaju, neovisno o žanru, autoru ili problemu, Frangeš je polazio uvijek s istih metodoloških i stilističkih pozicija: primjenom načela stilističke kritike pročitati i otkriti estetski relevantna mjesta u sasvim određenome književnome tekstu i tako ne samo iznova pročitati već i revalorizirati cjelokupnu hrvatsku književnu baštinu.

Sve to rezultiralo je s jedne strane stvaranjem prepoznatljivoga frangešovskog stila u kojemu se spajaju »točnost motrenja i elegancija pisanja« (A. Stamać), s druge pak kapitalnim Frangešovim djelom Povijest hrvatske književnosti (1987) kao krunom ne samo autorova rada već i jednoga novoga, postbarčevskoga razdoblja u nacionalnoj literarnoj historiografiji u kojoj književnost biva tretirana kao eminentno estetski čin. Frangešova Povijest bila je ne samo naša tek treća cjelovita književna sinteza, već ujedno prva koja je dosljedno i uvjerljivo, frangešovski lapidarno i virtuozno iščitala ideju slobode kao onu silu pokretnicu koja je ravnala ne samo perima hrvatskih pisaca minulih stoljeća, već i sudbinama svih Hrvata otkad se »spustiše iz maglenih zakarpatskih prostora na sunčane obale istočnog Jadrana koje su još Rimljani nazivali delicia mundi.«

A ako je točna ona (Guiraudova) da je stil čovjek, onda sve što krasi njegove tekstove i nije ništa što ne bi krasilo i njihova autora. Upravo kao čovjek, odmjeren i pomalo uzdržan, otmjen i pomalo uzvišen, ali nikada indiferentan i nikada nepristupačan, bogate kulture i raskošna duha (bel esprit u najboljem smislu te riječi!), dobrohotan i tolerantan, uvijek spreman za radost i »dobru vijest«, za saslušati i za pomoći, cijeneći pohvalu, još više kritiku, jednom riječi — bijaše gospodin, kojeg prijatelji ne zazivaše uzalud conte Ivo! Bijaše gospodin u vremenima kada je biti gospodin bilo ne samo nepoželjno već i opasno, kako je to već na samu početku bilo dano na znanje »sumnjivoj grupi« oko »Umjetnosti riječi« kao »leglu opasnih novotarija« i »dušmana pravovjernoga marksizma«. Iako je imao razloga da barem u onim nevoljnim trenucima (a bilo ih je!) reagira i drukčije, uvijek bi ostajao pomalo iznad — kao na krilima, baš kao što je to svakom svojom rečenicom znao preletjeti preko očitoga, banalnog, da bi iznašao ono skriveno i izrekao ono bitno. Šarmantan govornik, zanimljiv i dojmljiv predavač ispunjen ljubavlju za ono o čemu govori i za one kojima govori, na svemu je ostavljao biljeg svoje u isto vrijeme i jake i blage ličnosti — narod bi rekao: Čovjek bi ga gladan slušao!

Biti u njegovoj blizini, biti njegov učenik bilo je doista privilegij. I sreća i čast.

Među njima, među takvima, bijaše i pisac ovih prigodnih, tužnih redaka.

Zbogom profesore!

Vinko Brešić