Balansiranje

Balansiranje

Günter Grass, Pasje godine, prev. Nedeljka Paravić, SysPrint, Zagreb, 2003.

Svježim prijevodom romana Pasje godine Güntera Grassa (treći dio trilogije o gradu Danzigu), koji je u originalu objavljen prije punih četrdeset godina, hrvatskom se čitateljstvu očito ne predstavlja ni njegovo najnovije, ni najslavnije djelo. Ipak, u njemu se Grass pokazuje kao vješt i intrigantan pisac, vrijedan truda prevoditelja i čitatelja, potrebna za svladavanje knjižurine (650 stranica).

Ni u njemu Grass ne odstupa od onoga po čemu je najpoznatiji — problematiziranja pojave nacizma, u monumentalnoj, epskoj panorami događaja i likova. U poetiziranoj prozi, s obiljem poetskih slika, koja djeluje kao halucinantna mješavina sna i zbilje, razvija se priča o malim ljudima s periferije zbivanja i njihovim životima u sjeni nacizma. Miješaju se fikcionalni, izmišljeni događaji i likovi s povijesnima, ali i doživljeni i izmaštani doživljaji samih izmišljenih likova. Neprestan je i sraz visokog i niskog: uz referencije na povijesne i političke događaje koji značenjem nadilaze male živote likova prisutne su i referencije na niži stupanj života — praćenjem nekoliko generacija jedne pseće obitelji.

Snoviđenja kao realnost

Roman je podijeljen u tri dijela, od kojih svaki ima različita pripovjedača, a time i različitu perspektivu. Svima je zajednička izrazito subjektivna interpretacija događaja, digresije, autoreferencijalnost te tretiranje snoviđenja kao realnosti, koji cijelom romanu daje ozračje nadrealnosti. Iako sva trojica pričaju o više-manje istoj skupini likova, fokusiraju se na različite, pri čemu se ipak kronološki nastavljaju jedan na drugoga.

Prvi dio, Jutarnje smjene, o djetinjstvu i prijateljstvu Eddija Amsela (Židova) i Waltera Materna (katolika) u godinama nakon Prvoga svjetskog rata, pripovijeda Brauxel, odnoseći se prema ispripovijedanom kao prema fikciji. Drugi dio, u obliku Ljubavnih pisama sestrični Tulli, piše Harry Liebenau, odnoseći se prema ispripovijedanom kao prema tobože autentičnim događajima iz vlastita djetinjstva. Pripovijedajući o vremenu uspona nacizma u Njemačkoj (uoči i za vrijeme Drugoga svjetskog rata), isprepleće priču o ljubavnom trokutu Tulla-Harry-Jenny s pričom o mladenaštvu Eddija i Waltera i incidentu koji prekida njihovo prijateljstvo. Treći dio, Maternijade, o dobu zrelosti likova i o poslijeratnoj Njemačkoj, pripovijeda Walter, distanciravši se od sama sebe pisanjem u trećem licu (s povremenim skretanjima u prvo).

Pukotine u tekstu

Sva trojica zapravo ironiziraju poziciju sveznajućeg pripovjedača i autentičnost građe. Brojne pukotine u tekstu otkrivaju visoku svijest o nužnoj fikcionalnosti i iskonstruiranosti svake priče. Ukazivanjem na konvencije pripovijedanja sve se rastvara kao fikcija. Osim o glavnoj temi, pripovjedači usput pričaju i o svom poslu pripovijedanja, obavještavaju čitatelja da je Brauxel angažirao drugu dvojicu te vode pregovore oko honorara i rokova. Proizvoljnost forme osobito je vidljiva u Harrijevim Ljubavnim pismima, naslovljenima na Tullu, koja je zapravo samo fingirani adresat. Pismima Harry ne uspostavlja intimnu komunikaciju s njom, nego ih koristi kao formalan izgovor za konstrukciju i prezentaciju priče neupućenim, neutralnim čitateljima. Napadno forsirano pronalazi realistička opravdanja za svoje postupke i sveznadarstvo svoje pozicije pripovjedača, iz čega proizlaze komički efekti i najduhovitija mjesta romana. Tako, na primjer, demonstrira upućenost u živote drugih likova kao rezultat uhođenja, odnosno virenja kroz prozore i prisluškivanja, a kad pripovijeda o dva simultana događaja, traži od čitatelja da mu vjeruje kako stvarno trči s jedne strane brijega na drugu da bi pratio što se događa.

Hiperrealizmu takvih mjesta kontrastira odlazak u drugu krajnost — kidanje uzročno-posljedičnih veza. Pripovjedači povremeno šokiraju čitatelja stavljajući ga pred gotov čin, odnosno prisiljavajući ga da prihvati i nelogične i nemoguće stvari. Pritom čak ne koriste konvencije fantastične književnosti za uvođenje čudesa, nego se igraju fleksibilnošću jezika i mogućnošću da se jednostavnim jezičnim skokovima proglasi za važeće bilo što.

Igra identitetima

Dok se Harry svim silama trudi uvjeriti nas u autentičnost svoje priče te se predstavlja kao svjedok i sudionik događaja, ostala se dvojica pripovjedača trude prikriti da su glavni junaci — Eddi i Walter — zapravo oni sami. To je dio vrlo razgranate igre identitetima likova u romanu. Gotovo svi koncipirani su kao antipodi i dvojnici: višestruka udvajanja i polarizacije odvijaju se kako između, tako i unutar samih likova, ukazujući na vječna balansiranja između krajnosti koje obilježuju svakoga čovjeka.

Eddi i Walter suprotni su kao Židov i katolik, i kao žrtva i nacist. No, Eddi u samu sebi sjedinjuje suprotnosti žrtve — djeteta zlostavljana od vršnjaka zbog debljine i podrijetla, i moćnika — poslovnog čovjeka, savjetnika i upravitelja rudnika (metafore svijeta), a Walter se neprestano koleba između katoličanstva i ateizma, nacizma i komunizma, prijateljskog nagnuća i agresivnog poriva prema Eddiju.

Mnoštvo signala upućuje i da Eddija treba shvatiti kao parodiju Boga, a Waltera kao parodiju Hitlera (koji se smatra inkarnacijom Vraga). Kao što je Bog stvorio čovjeka »na svoju sliku i priliku«, tako i Eddi ima opsesivni hobi pravljenja strašila za ptice, »na čovjekovu sliku i priliku«. Usprkos plemenitim namjerama, ta su stvorenja daleko od savršenstva svoga stvoritelja: smiješne nakaze, usavršene ugradnjom raznih mehanizama, a bez humanosti i duše. Poput Krista, Eddi nakon boli i poniženja doživljava svojevrsno uskrsnuće — duhovnim nadvladava tjelesno te se iz pasivne žrtve preobražava u aktivna prosvjetitelja i upravitelja. Waltera s Hitlerom veže nih slučajnih podudarnosti: datum rođenja, navika škrgutanja zubima od bijesa, posjedovanje istog (!) psa i, dakako, nacizam. Nažalost, prosječni čitatelj ne može razaznati autentičnost detalja vezanih uz Hitlerov život i osobnost, pa ne može u potpunosti ni pratiti tananu igru fikcije i povijesnih činjenica.

Slobodarska aura zla

Eddi i Matern imaju i svoje ženske pandane — Jenny i Tullu, kao dobru i lošu djevojku, odnosno kreativnu i destruktivnu, koje su i simboli različitih životnih putova između kojih Harry mora izabrati. Tulla je drska, nemilosrdna, agresivna, promiskuitetna, pronacistička, otvoreno i neustrašivo govori sve što misli i što se drugi ne usuđuju reći. Ta slobodarska aura zla, prisvajanje neograničene slobode, objašnjava i njezinu neodoljivu privlačnost. Suprotno tome, Jenny je umjerena i suzdržana, antinacistička, pokorava se disciplini beskonačnih baletnih probi da bi oblikovala sebe, svoje tijelo i svoj život.

Čitav je roman prožet gustom mrežom metafora i simbola. Osobito istaknuto mjesto ima motiv crnoga psa, simbol nacizma, koji ima funkciju atributa i karakterizacije vlasnika, imagea koji je pokazatelj mentaliteta i afiniteta.

Opsežnost romana svjedoči o autorovoj ambiciji da obuhvati sva ljudska iskustava i iskritizira i naruga se svim ljudskim djelatnostima, sustavima mišljenja i vjerovanja, formama ponašanja i izražavanja. Cijeli svijet ipak nije uspio strpati u knjigu, ali pokušaj je vrlo zanimljiv.

Svjetlana Sumpor