Zašto pisati o hrvatskom filmu?

Zašto pisati o hrvatskom filmu?

Kada se godišnje snima u prosjeku šest filmova, broj vrijednih ostvarenja i ne može biti velik, i po tome se Hrvatska ne izdvaja posebno od manjih europskih kinematografija u kojima se tek povremeno pojavljuju neka vrlo vrijedna ostvarenja, kakvih je uostalom i u nas bilo

Kraj godine prigoda je za svođenje nekih bilanci, što na filmu najčešće znači izbor najboljih filmova prikazanih tijekom posljednjih dvanaest mjeseci ili najvažnijih događaja u svjetskoj ili domaćoj kinematografiji. Pritom će kritičar vjerojatno pogledati ili se pokušati prisjetiti o čemu je pisao tijekom godine. Pošavši tim putem ustanovio sam da sam i ove godine kao i desetak prethodnih većinu ne baš brojnih tekstova (tiskanih ponajviše u »Vijencu«) napisao o hrvatskoj kinematografiji. Iako sam i prije pisao o tim temama, za naglašeno pomicanje mojeg zanimanja prema toj temi vjerojatno je bila odlučujuća ponuda najuglednijeg svjetskog filmskog godišnjaka Variety International Film Guidea da za njihovo izdanje 1993. napišem tekst od nekoliko kartica o hrvatskoj kinematografiji u sezoni 1991/92. Težište je bilo na igranom filmu, ali se ipak pojedinom ostvarenju moglo zbog ograničena prostora posvetiti tek po nekoliko rečenica, a uz to je trebalo ponešto reći i o tome kakva je situacija u kinematografiji — ne samo kako se financiraju filmovi nego i o prikazivalaštvu, distributerima, broju gledatelja. Bilo je to vrijeme kada su mnogi od čitatelja tog godišnjaka imali prilično maglovitu sliku o tome što se događa u ratu na prostorima bivše Jugoslavije, kao i o tome kakve su to države nastale nakon njezina raspada, pa je tako i tekst o hrvatskoj kinematografiji pisan za međunarodne krugove bio prilika da se iznesu neke osnovne činjenice i o tome.

Hrvatska i svijet

Takav kontekst doveo je s jedne strane do toga da su barem u prvih nekoliko tekstova za taj godišnjak (za koji sam nastavio pisati i do danas) bili blagonakloniji prema pojedinim filmovima no što su moja današnja sjećanja na njih, a s druge da sam ih mnogo češće no prije (kada sam o hrvatskim filmovima pisao gotovo isključivo kao o pojedinačnim ostvarenjima) postavljao u kontekst zbivanja u kinematografiji, te sam se počeo sve više zanimati i za sve ostale stvari koje čine kinematografiju, a ne samo za pojedinačna dovršena djela.

Taj rakurs vjerojatno je doveo do toga da su moji sudovi o hrvatskoj kinematografiji pozitivniji nego što ih ima većina mojih kolega. No, vjerojatno je tomu pridonijela još jedna činjenica. Većina filmskih kritičara (koji gotovo svi objavljuju mnogo češće od mene) pišu ponajprije o aktualnim događajima, ponajviše o filmovima na repertoaru na kojem potpuno prevladavaju novi američki hitovi koji su za široku publiku najatraktivniji, čak i onda kada nemaju posebnih vrijednosti. To dakako ne znači da među njima nema ostvarenja iznimnih dometa, ali i oni koji nemaju većih vrijednosti mogu zabljesnuti gledatelja atraktivnim dizajnom zasnovanim na bogatoj produkciji, atraktivnim specijalnim efektima, dojmljivim vizualnim ekshibicijama, brzim ritmom ili strogim poštovanjem žanrovskih odrednica.

Toga u hrvatskim filmovima snimljenim neusporedivo skromnijim sredstvima jednostavno nema niti može biti, pa mi se nikada nije činilo da ih se može mjeriti istim kriterijima. To ne znači da bi hrvatskim filmovima trebalo zbog toga davati popust i opravdavati promašaje, nego da bi ih trebalo promatrati jednostavno kao drukčiju vrstu filmova koji, i kad uspiju, svoje vrijednosti ostvaruju na drukčiji način, te ih se prije može mjeriti usporedbama s europskim (posebice manjim) kinematografijama nego američkom, jer to su zapravo dvije potpuno različite vrste filma ne samo po produkcijskim uvjetima nego i po mentalitetu, načinu mišljenja filma i doživljaja koje autori njima žele ostvariti.

Hrvatska i Europa

No, da bi se tako moglo suditi o hrvatskom filmu, trebalo bi biti u mogućnosti vidjeti veći broj europskih filmova koji se u hrvatskim kinima ili na nosačima slika pojavljuju kao rijetke iznimke, a i tada izbor nije rađen prema filmskim vrijednostima (mnogi su dobitnici europskih filmskih nagrada, pa i europski i ostali neamerički dobitnici nagrada na najugednijim međunarodnim festivalima nas zaobišli), nego prema njihovim komercijalnim potencijalima, koje ne uvijek kompetentno određuju uvoznici prepoznajući te potencijale ponajprije u filmovima koji se nastoje približiti holivudskim modelima. Čak i taj mali, pa dakle i najprobraniji dio takve (i opet vrlo skupe) produkcije rijetko doseže holivudske žanrovske uzore, a najčešće ne ostavlja ni dubljeg traga u europskoj kinematografiji.

Zato su gotovo apsurdni povremeni dobronamjerni savjeti o tome kako bi se hrvatski film trebao ugledati na holivudske modele i time riješiti probleme gledanosti i prodaje na međunarodnom tržištu. Pa ni naši gledatelji ne bi gledali domaće trilere, melodrame ili neke druge žanrove rađene po američkom receptu, jer to Amerikanci dakako rade bolje, a još je manje vjerojatno da bi se itko u inozemstvu zainteresirao za takve naše proizvode. Doduše te se smiješne ideje pojavljuju u javnosti relativno rijetko, ali možda nije naodmet napomenuti da i Hollywood ne tako rijetko otkupljuje prava na remakeove europskih filmova (najčešće francuskih, ali među njima se nađe i španjolskih, norveških, poljskih itd.), jer za razliku od razdoblja oko sredine stoljeća, kada su i tzv. B-filmovi imali čvrste i zaokružene priče, a i jasno profilirane likove, današnjem Hollywoodu najveća je boljka scenarističko uobličenje zanimljivih fabula i uvjerljivih protagonista, što se vrlo uspješno maskira bogatom produkcijom i raznim vrstama vizualnih senzacija.

To pokazuje da usporedbe s europskom kinematografijom nisu tako nevažne da bi se na njih — kao što se nerijetko čini — prezirno odmahnulo rukom (a kada mi to činimo prema europskom filmu, možemo zamisliti što će stranci, a posebice obična inozemna publika, pomisliti kada se spomene hrvatski film). No, ako se i pojavi namjera da se hrvatski filmovi razmotre u europskom kontekstu, za to najčešće nedostaje dovoljno informacija i viđenih filmova. Doduše posljednjih godina u tome pomaže motovunski, pa i pulski, a od ove jeseni i novi zagrebački festival, a manji broj kritičara ima prilike vidjeti i neke međunarodne festivale na kojima se pojavljuju europski filmovi. Čini mi se ipak da se pritom previđa činjenica da se na tim festivalima pojavljuju izabrani (iako se s kriterijima izbora ne moramo uvijek složiti), pa dakle većim dijelom najbolji europski filmovi, dok mi gledamo sve (što i nije teško jer ih nema mnogo) hrvatske filmove, pa nam se možda i zbog toga može učiniti da naši filmovi daleko zaostaju ne samo za Holywoodom nego i za Europom.

Kako već niz godina izabirem europske filmove koji će biti prikazani na HTV-u, pa ih godišnje vidim barem dvjestotinjak, moj je dojam o prosječnoj njihovoj vrijednosti i našem zaostajanju za njom daleko blaži, jer je i među njima uz vrlo vrijedna djela i nemalen broj promašaja, iako su i ti filmovi već dijelom izabrani, jer ih se u Europi godišnje snima mnogo više. To me uvjerilo da u svakoj kinematografiji (a i holivudskoj — kako se mogu uvjeriti revni posjetitelji naših kina) ima mnogo više slabih ostvarenja no onih dobrih, a pogotovo izrazito iznadprosječnih, pa u tom pogledu ni Hrvatska ne može biti iznimka. A kada se godišnje snima u prosjeku šest filmova, broj vrijednih ostvarenja i ne može biti velik, i po tome se Hrvatska ne izdvaja posebno od manjih europskih kinematografija u kojima se tek povremeno pojavljuju neka vrlo vrijedna ostvarenja, kakvih je uostalom i u nas bilo.

Mediji i domaći film

No, ona nisu bili dovoljna da se u javnosti i medijima promijeni negativna predodžba o hrvatskom filmu, koju su nedvojbeno baš mediji potencirali, posebice na prvi pogled senzacionalnom tezom kako se veliki novac svih poreznih obveznika troši na filmove koje vidi jedva koja tisuća (ako i toliko) gledatelja. Ma koliko bila zavodljiva, ta teza ipak nije baš i točna. Ponajprije postoji stanovit broj hrvatskih filmova koji su u naša kina privukli i više gledatelja od nemaloga broja američkih blockbustera, a isto tako i neki američki hitovi (pa i oni kojih su prihodi premašili sto milijuna dolara) za koje je prodano tek nekoliko tisuća ulaznica kao i za slabije domaće filmove. Prigodom televizijskoga pak prikazivanja situacija je potpuno obrnuta — i manje atraktivne hrvatske filmove (čak i kada su razlomljeni u serije) gleda prosječno oko milijun gledatelja, što uspijeva tek rijetkim američkim hitovima.

To se međutim u tekstovima o domaćem filmu gotovo nikada ne spominje, a zapravo i nema nikoga tko bi na to upozorio. U većini manjih europskih zemalja u kojima filmovi također bitno ovise o potpori države (a uglavnom i nacionalnih televizija) postoje organizacije (koje također financijski podupire država) koje se nazivaju filmskim institutima ili centrima, te se one brinu za sve ono što je vezano za film i što se obično naziva kinematografijom — od raspodjele sredstava za snimanje svih vrsta filmova (od igranih do kratkih, pa i neprofesijskih) i uređivanja odnosa s producentima (koji nužno moraju preuzeti dio financijskog rizika, a ne kao u nas u većini slučajeva krenuti u snimanje tek kada im Ministarstvo kulture i HTV dadu dovoljno novca ne samo za realizaciju projekta nego i postotak njihove zarade) do prezentiranja i populariziranja gotovih ostvarenja ne samo u inozemstvu (festivali, prodaja) nego i u vlastitoj zemlji, ali i svega ostaloga — izdavanja literature o filmu, utjecaja na filmsko obrazovanje, mogućnosti da se barem na nekim mjestima mogu vidjeti vrijedni filmovi koji nemaju veću komercijalne privlačnost itd.

Osim rijetkih, iako hvalevrijednih, iznimaka poput neprofitnih programa Filmskog centra (od koga se svojedobno očekivalo da bi mogao postati zametak nečeg sličnog) ili npr. časopisa »Hrvatski filmski ljetopis«, toga u nas nema niti je izgledno da će uskoro biti, iako su se u nekoliko navrata o takvoj instituciji vodile rasprave, pa su vjerojatno i neusuglašena stajališta i raznorodni interesi poslužili kao opravdanje da se taj projekt odgodili na neodređeno vrijeme. Naši filmovi tako nastaju kao izolirani slučajevi bez pripadajuće im okoline — kinematografije.

Nepostojanje kinematografije

To nepostojanje kinematografije činilo mi se tijekom posljednjih desetak godina možda i najvećim razlogom za pisanje o hrvatskom filmu, znatno važnijim i od činjenice da se u gotovo svim ostalim umjetnostima kritičari potvrđuju ponajviše pisanjem o temama koje se vezane uz vlastitu zemlju, jer jedino tako postižu relevantan odjek i eventualni dijalog. Njih teško može biti kada se piše o ostvarenjima iz inozemstva. Koga, naime, u Hollywoodu zanima što o njegovu filmu piše hrvatski kritičar? Ne podcjenjujem pritom mogućnost da pisanje o takvim djelima može pomoći našim ljubiteljima filma da bolje razumiju medij koji vole, ali mi se činilo ipak važnim da se piše o onim problemima koji ukazuju na moguće putove stvaranja hrvatske kinematografije, što je svakako važnije nego pozitivniji ili negativniji sud o određenom domaćem filmu. Nakon ustrajna pisanja i nastojanja u tom smjeru počinjem ipak dvojiti o tome koliko su ovi moji zaključci bili opravdani i nisu li kolege koji pišu ponajprije o stranom filmu ipak bili u pravu, jer moji tekstovi nikada nisu izazvali ni najmanju reakciju, čak ni onda kada sam višekratno pisao o problemima, koji su mi se činili najvažnijima poput nužnosti da producenti i ljudi koji odlučuju o realizaciji pojedinih projekata preuzmu stanovit (ponajprije financijski) rizik za svoj dio posla ili o tome kako osigurati pisanju scenarija bolje uvjete koji bi privukli najsposobnije da se time do kraja ozbiljno bave.

Možda su ta moja stajališta i bila pogrešna, ali bilo bi mi iznimno drago da mi u tom slučaju netko argumentirano dokaže kako sam u krivu, što bi ga uz to vjerojatno ponukalo da predloži nešto pametnije. Umjesto takva preuzimanja odgovornosti za objavljenu riječ problemi hrvatske kinematografije najčešće se rješavaju formiranjem komisija ili vijeća, koji najviše medijske pozornosti privlače prijeporima oko kriterija izbora njihovih članova, a ne zaključcima i njihovim provođenjem, pa sve djeluje kao ilustracija poznate pošalice — ako ne želiš riješiti neki problem, osnuj komisiju. Ima li onda razloga pisati o (ne)postojećoj hrvatskoj kinematografiji?

Tomislav Kurelec