Vrijeme je za novi jelovnik

Vrijeme je za novi jelovnik

Mađarićeva dobra volja ne mora biti ni sudbonosna niti produktivna za kazalište koje je, čini se, u vlastitoj produkciji posrnulo

Početkom prosinca sramežljivo je, zapravo u samo jednom dnevnom listu, objavljena informacija kako Teatar &TD, zagrebačko kazalište s posebnom aurom, ima novoga ravnatelja. Kako se priča odmotavala, saznalo se da je dotadašnji ravnatelj Darko Lukić već više od godinu dana u kazalištu samo honorarno, pa tako kuća, ili barem ono što je od nje ostalo, zapravo postoji kao bezglava tvorevina koja tek tu i tamo izbaci, budimo iskreni, sve manje i manje važne predstave. Osvrne li se redoviti kazališni posjetitelj na posljednjih nekoliko sezona, teško će se prisjetiti nekih potpuno uspjelih predstava u Savskoj 25. Nagradom hrvatskoga glumišta za režiju nedavno ovjenčana Božanska glad tek je poželjni eksces, no ostatak je &TD-ove ponude zapravo ispod ne samo razine iz nekadašnjega takozvanog zlatnog doba nego i ispod razine kakvu je tom kazalištu nametnula Mani Gotovac prije nego što je otišla put Splita.

Može bilo što

Repertoarna politika kuće bila je gotovo postmodernistička, gdje je ona čuvena anything goes bila razlogom kako pojedinog iskoraka iz uobičajene estetike tako i srozavanja iste na najniže grane. Najviše su pritom gubili povratnici: Mario Kovač se nakon Sudnjeg dana vratio sa Je li tko za seks?, no pogrešku je ispravio ovosezonskim Kanibalima. Na iskupljenje Roberta Raponje zbog T.O.P.-a, nastala nakon uspjela Cabareta &TD, tek čekamo, kao i na Lemin nastavak silazne linije Alisom nakon Trainspottinga. U međuvremenu, Teatar &TD pokušao je kućnim redateljem postaviti Sašu Broz, koja je uspjela pokvariti Negdje daleko i tek zaintrigirati Ljubavnim pismima Staljinu. O Vidićevu Bakinu srcu ili kasnijim Stojsavljevićevim Norveškim šumama kritika se nije odveć pozitivno izrazila, Prohićevo viđenje Buđenja proljeća ostalo je pometeno produljenom produkcijom, Kako sam naučila voziti nije dovoljno naglasila osnovne motive, a Anna Weiss imala je dobru podjelu, ali pogrešna redatelja. Sveukupno, slika i ne bi bila tako porazna kad bi barem jednom u sezoni barem jedna predstava izvlačila problematični repertoar, no ovako je, s pravom, Teatar &TD ostao tek praznim mjestom kazališnoga potencijala, koji je i publika pomalo zaboravila.

Otvorena vrata gotovo svima

Nakon Darka Lukića, imenovanje Damira Mađarića zato možda i nije imenovanje stečajnog upravitelja, nego tek krpanje. No, čini se da Teatar &TD, zbog svog umjetničkog statusa i položaja unutar konglomerata zvana Studentski centar, i dalje ima iste probleme, koji se ne rješavaju kadrovskom lakirovkom. A i ona je problematična. Naime, kako je Teatar &TD sastavni dio kompleksa SC-a, koji je pak nakon dugogodišnje borbe i ustrajavanja na starim postulatima i navodno kriminala, ostao zatečen željom mjerodavnoga ministarstva da stvari izvede na čistac i račune napokon sredi, kazalište nepotrebno i nezasluženo trpi. Činjenica jest, kako je već netko rekao, da je i inače kazalište u Hrvatskoj jedini segment društva koji promjena društvenoga uređenja s početka devedesetih i nije odveć dotaknula, no Teatar &TD u svemu tome ima posebno mjesto.

Dokazuje to prije svega način kako je novi ravnatelj došao do svoje fotelje, iako se sobičak s pogledom na stražnji zid kina i sa zvučnom podlogom jurećeg vlaka i ne može prikazati kao osobito unosna sinekura. Dok ostala kazališta, barem bi tako trebalo biti, ravnatelje dobivaju putem javnog natječaja, Damir Mađarić sam priznaje da je u &TD došao dogovorom s vrhuškom zaduženom za kulturu u kompleksu SC-a, i to čak nakon kraćega razmišljanja hoće li on preuzeti cijeli sektor ili samo kazalište. Kako je Mađarić ipak kazališni redatelj i kako je funkcionirao kao neka vrsta umjetničkog ravnatelja Kazališta Virovitica, odlučio se ipak za ovu drugu varijantu i zasad je pun relativnog optimizma.

No, čak i ako ne vjerujemo u poslovicu koja kaže da je put do Pakla popločen dobrim namjerama, ni Mađarićeva dobra volja ne mora biti ni sudbonosna ni produktivna za kazalište koje je, čini se, u vlastitoj produkciji posrnulo i u gradskoj kulturnoj ponudi sve češće funkcionira, što mu se mora priznati i za što mu treba zahvaliti, kao mjesto susreta neovisnih inicijativa, projekata i festivala. PIF, TEST, Akcija/Frakcija, Gustl, Rugantino, Pukotina, HKD i brojne plesne kompanije u posljednje vrijeme zaslužnije su za popunjenost dvorana &TD-a od predstava koje proizvodi matični ansambl, što možda i nije loše uzme li se u obzir da Zagreb nema otvoreni scenski prostor koji bi bio krov nad glavom kazališne i plesne neovisnosti, ali je pogubno za Teatar &TD kao kazališnu kuću s ansamblom i umjetničkim vodstvom.

Izdvajanje — jedini put

Zatečeno stanje novi ravnatelj, dakako, namjerava promijeniti. Ples i ostale inicijative i dalje će u Teatru &TD imati otvorena vrata, no sustav vlastite proizvodnje bit će pojačan do čak šest premijera godišnje na velikoj sceni i tri, manjeg i eksperimentalnog tipa, na maloj. Također, plan je igrati recentnu svjetsku dramaturgiju, i u kazalištu stvoriti skupinu od tri ili četiri stalna kućna redatelja koji će profilirati ansambl. Sve to zvuči izvrsno, no ostaje zebnja da praksa proizvoljnih i dogovorenih imenovanja neće prestati, pa se tako ni Mađarićev plan ne mora ostvariti, kao što ni on sam na svom novom radnom mjestu ne mora ostati do kraja mandata.

Umjesto dobrih želja nasljedniku Vjerana Zuppe i Mani Gotovac, ali i Mire Gavrana, samom Teatru &TD treba poželjeti da ga i gradske vlasti napokon prepoznaju i izdvoje iz sustava u kojem sredstva za kostime i scenografiju ponekad ovise i o ponudi u studentskoj menzi. Kad je već ta ponuda takva kakav jest, to ne znači da i kazališni menu mora biti nalik nekoj menzi. Promjenu ne samo jelovnika nego i obnavljanje kuhinje, nabavku svježih namirnica i kuhara, pa i poslužitelja s osmijehom, zaslužuje ne samo studentska populacija, nego i svi oni koji još vjeruju u Teatar &TD. A to je možda i prevelik zalogaj za novoga ravnatelja. No, vidjet ćemo.

Igor Ružić