Uvjerljivo i doživljeno

Uvjerljivo i doživljeno

Peti od dvanaest koncerata novoga koncertnog podija pod radnim naslovom Ciklus koncerata Matice hrvatske privukao je u dvoranu palače Matice, u ponedjeljak 8. prosinca, na recital pijanista Zorana Velića niz mladih slušalaca, koji su gotovo do posljednjega mjesta ispunili taj novi prostor nadahnuća i kulturnog okupljanja u Zagrebu.

Osamnaestogodišnji Splićanin Zoran Velić, polaznik razreda izvanrednoga profesora Đorđa Stanettija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, s ranije završenim glazbenim obrazovanjem na Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu, dobitnik je niza nagrada na raznim natjecanjima u Hrvatskoj. Njegov je izlazak na scenu bio burno pozdravljen, pokazavši na taj način njegovu popularnost među brojnim studentima kolegama. S blagim osmijehom zadovoljstva mladi je Velić prišao glasoviru koracima iz kojih je zračila sigurnost i toliko potrebna snaga koncentracije za pijanistički vrlo zahtjevan program. Sonatom za glasovir u C-duru, Hob XVI: 48 (Andante con espressione i Presto) Josepha Haydna započeo je tumačenje svojega glasovirskog izvođačkog iskaza u prvom redu biranom glazbenom i tehničkom jasnoćom donosa nepomućenim nizanjem prsnih i zglobnih udara, laganih kada zatreba, ili mladenački pretežito gromkih kada bi to iole tražio notni tekst. Izvrsnost tehnike pokazao je već u Prestu prve točke programa, no ujedno i djeliće ritmičkih sloboda, pristajućih uz glasovir, instrument u velikoj mjeri izvođački samostalan, gdje će mu biti potrebno ostati čvrsto u mjeri sadašnje dobro postavljene krajnje granice te slobode.

Slijedila su Tri glasovirska komada (Drei Klavierstücke D 946) op. posthumus br. 2 u Es-duru Franza Schuberta (redakcija Johannesa Brahmsa), gdje nam je Velićevom izvedbom u početku dočarana nježna pjevnost romantike s piano pedalom. Kao suprotnost u slijedu razvoja skladbe vrlo su dopadljivo izvedena nagla bujanja gustih glasovirskih slogova, izražajnost tipičnoga govora stila slušno ugodnih tonskih i harmonijskih nizanja glazbenih scena. Zoran Velić sve je to znao vrlo uvjerljivo izvođački koristiti, slažući logično kockice glasovirske izražajne pozornice kao dobru i jasnu režiju u nekom već nam otprije poznatom igrokazu ili pripovijetki iz života.

La Leggiorezza, druga od Tri koncertne etide znamenitoga pijanista Franza Liszta, posebno je odgovarala težnji slobode izraza Zorana Velića, uz jasnu opasku kako mladi umjetnik zaista ne pokazuje nikakvih problema s izvedbom najzakučastijih lepršavih zahtjevnosti virtuozno napisanih skladbi tog autora, čija djela obiluju glasovirskom virtuoznošću. Štoviše, Velić nam je predočio smirenost snage izvedbe u erupcijama tehničkih poteškoća, poigravajući se silaznim i uzlaznim brzim tonskim nizanjima.

U slijedu rasporeda bio je užitak prisustvovati savjesno napamet nastudiranoj praizvedbi Fragmenta 205 Mirka Krstičevića. Djelo ima uspješan skladateljski oslonac na dinamičkoj izražajnosti, ali se svojim danas uobičajeno primjereno modernim i oporim glasovnim slogom nešto teže uklopilo u sredinu između djela dvojice najslavnijih pijanista 19. stoljeća, čineći zbog toga tek programski kontrast.

Veliku Briljantnu polonezu s uvodnim Andante spianato u Es-duru op. 22 Frédérica Chopina, kao kraj recitala, Zoran Velić svirao je uvjerljivo i doživljeno. U tom su djelu pod njegovim prstima vrlo dobro i plemenito zvučali i oni najviši tonovi klavijature, što nije uvijek slučaj, da bi nas razvoj izvedbe potkraj podulje skladbe doveo do snage u hodu široka raspona uporabe instrumenta u gromoglasnim oktavama i inim raznolikim glasovirskim zahtjevnostima tipičnim za Chopina. Pritom je bilo poželjeti tek povremeno potrebnu ležernost glasovirskog udara.

Izvedbu svake točke programa Zorana Velića pratilo je burno odobravanje prisutne publike, što je posljedovalo i dodatkom programu.

Zlatko Stahuljak