Ugodno starenje uz trubu

Ugodno starenje uz trubu

Truba sjetna zvuka iz naslova i partiture Paula Englishbya, kao i rijeka (vremena) što među njima protječe, istodobno su sastavnica i rastavnica filmskoga starenja sedmorice velikih u malom formatu

Vrijeme je nedokučiv i hirovit svat, a kao ’vještaci’ vremena, oni to vrlo dobro znaju. Pa kada je veličanstvena sedmorka iz svjetskoga art-housea, okupljena oko omnibusa Deset minuta stariji: truba, odlučila produžiti svoje individualne opuse za desetak minuta celuloida, bilo je jasno da to mogu činiti kako im drago: apsolutno slobodno, pridržavajući se jedino propisana vremena trajanja, odnosno projekcijskoga vremena vlastite priče. Gledajući prvi film iz istoimene duologije (drugi, podnaslovljen Čelo, izručila je istom producentu isključivo europska autorska ekipa), jasno je da nisu različiti samo kulturni korijeni i redateljski rukopisi (i potpisi sa špice) Finca Akija Kaurismäkija, Španjolca Victora Ericea, Njujorčanina Jima Jarmuscha i Spikea Leeja, Nijemaca Wernera Herzoga i Wima Wendersa te Kineza Chena Kaigea, nego i vremena o kojima pojedinačno govore i koje stilski prepoznatljivo oblikuju svojim kratkim pričama. Truba sjetna zvuka iz naslova i partiture Paula Englishbya, kao i rijeka (vremena) što među njima protječe, istodobno su sastavnica i rastavnica filmskoga starenja sedmorice velikih u malom formatu.

Toplina u Sibiru

Prva autorska truba omnibusa, Kaurismäki, ponajmanje se bavi problemom vremena, ali je (možda baš zato) vrijeme najveći problem njegova prinosa naslovljena Za pse nema pakla, možda i najmanje inspirativna u cijelom omnibusu. U dajdžestiranoj verziji (gotovo nijeme) kaurismakijevske priče, ponavlja se manje-više sve što je Finca učinilo predmetom kulta (život i ljubav na društvenoj margini, glazba barskog benda, inventar jeftinih lokala i bizarnih sudbina, naivna gluma i poetizirana boja, itd.), uključujući i glumce (Kati Outinen i Markku Peltola). Sve, osim vremena koje nedostaje da bi suzdržanu bliskost novopečenih zaručnika na putu prema Sibiru, ispunio začudno humornim i toplim dijaloškim stankama, kao u cjelovečernjem Čovjeku bez prošlosti.

Pomalo mlak dojam prve priče popravit će iznimno meditativno raspoložen Španjolac Victor Erice, posredujući mozaičnim prikazom mirne seoske svakodnevice između tek rođena života i prijeteće smrti jednoga djetešceta. Osim poetskoga pečata što ga na Liniji života ostavljaju dojmljivi kontrapunkti zvuka i crno-bijele fotografije, Ericeov filmić posjeduje metaforično-alegorijski naboj: između krvarećega pupka usnula novorođenčeta i Španjolske nakon građanskoga rata, poznavajući barem dio nevelika Ericeova opusa (primjerice Jug), teško je ne pronaći neku tajnu vezu.

Povijesno vrijeme temeljito će izrelativizirati Werner Herzog, u jednom od najsugestivnijih priloga omnibusu pod naslovom Deset tisuća godina stariji. Herzogova neumorna i znatiželjna dokumentaristička kamera, podsjećajući na amazonski dio njegova opusa, plovi južnoameričkom prašumom u potrazi za posljednjim plemenom izvan doticaja s civilizacijom. Prvi put zatječe samodovoljnu, ratnički raspoloženu zajednicu iz kamenoga doba, drugi put njezine civilizirane ljudske ostatke. Herzogova etnografija je, kao i uvijek, zlokobno sugestivna, groteskna i rječita, a s njom i implicirana povijesna elipsa duga deset milenija.

Adrenalinski udar

Jimu Jarmuschu prispodobivije je pak realno vrijeme, pa crno-bijela jednočinka s njegovim potpisom i naslovom U prikolici, noć, doslovce troši desetminutni odmor filmske glumice u predahu snimanja. Prikazana situacija (u prikolicu naizmjence upadaju razni članovi ekipe sa svojim zahtjevima, dok se diva pokušava opustiti uz glazbu i jelo) podjednako je apsurdna u poznatom Jarmuschovu stilu, i aluzivna u metakinematografskom ključu.

Jarmuschov njemački prijatelj, Wim Wenders, već je neko vrijeme u osjetnoj krizi, a o tome svakako svjedoči i njegov prilog Dvadeset kilometara od Trone sa žanrovskim inventarom filma ceste. Tanašna priča o opasnom psihodeličnom putovanju čovjeka kojega je netko podmuklo predozirao ponuđenim keksom završi nedojmljivo sretno, a dok traje uglavnom ugađa Wendersovim poznatim fotografskim strastima, s ugodnim, ali ne osobito dubokim rezultatima.

Adrenalin srećom budi dokumentarac Spikea Leeja Prevarilo nas, svjedočeći iz rakursa prevarenih Gorevih pristaša o floridskoj izbornoj aferi s letećim glasovima, koja je donijela tijesnu pobjedu Georgeu Bushu na posljednjim predsjedničkim izborima. Spike je, kao i uvijek, pristran, gorljiv i selektivan, ali ubojito dinamičan i provokativan.

A dok Lee bunari po političkim aferama, Chen Kaige, kao svojevrstan istočnjački uljez među zapadnjacima, s mahnito opsjednutim stanovnikom Pekinga, kojemu su investitori moderne Kine preorali kuću, nostalgično obilazi razvaline svoje kapitalom poharane domovine u posljednjoj priči omnibusa Sto cvjetova skrivenih u dubini. Ponovno smo negdje između rađanja i smrti, između prošlosti i sadašnjosti, između stvarnosti i mita, u onom između (ili vremenu) što ga manje ili više sugestivno lovi sedam svjetskih redatelja. Sve u svemu: truba zvuči dobro, starenje uz nju je ugodno, a sada nam dajte da poslušamo i čelo.

Diana Nenadić