U obranu enciklopedizma

U obranu enciklopedizma

Thomsonu nećemo zamjeriti ni popriličnu udaljenost od leksikografskog diskursa, ne samo stoga što smo o nepostojanju istoga razglabali, koliko zbog činjenice da Thomson kao autor, a ne tek urednik ovog djela, ima pravo na osobniji izričaj, takav koji definiciju spomenutoga diskursa znatno rasteže

Pisanje (i uređivanje) enciklopedija i leksikona čudan je posao, zahtjevan, a neobranjiv, takav u kojem najsitniji previd može dosegnuti razinu katastrofalna nemara ili neznanja, stoga i sjajna potvrda funkcioniranja teorije kaosa, a umnogome i vrhunski primjer iluzionističkog značenja bilo kakve pisane riječi. Od takva se izdanja, naime, očekuje kako sveobuhvatnost (pri čemu mnogi u takvu zahtjevu uopće ne pokazuju da bi mogli razlikovati enciklopediju od leksikona, ili pak izdanje općeg tipa od onog posebnoga, a o suptilnostima kakvo sve posebno izdanje može biti da i ne govorimo), tako, iako mnogo rjeđe, jer to traži daleko veću skonost čitanju i razmišljanju, i neka zamišljena, premda ne baš savim jasna, i zapravo nikad definirana, a ni dosegnuta, metodološko-stilska paradigma.

Duga povijest enciklopedizma

Naravno, enciklopedičko djelo kakvim ga danas poimljemo staro je otprilike tri stoljeća i više-manje proizvod prosvjetiteljstva, a potom i metodološkog i svjetonazorskog pozitivizma pretprošloga stoljeća. U takvu se gledanju međutim zaboravlja (ili se jednostavno ne zna) da ova izdanja ne samo da nisu imuna od proturječja nego dapače da na njima i žive, u stalnim pokušajima da dinamiku sadržaja koji prezentiraju iznesu izrazom u kojem se glavnom vrlinom smatra prislanjanje uz što rigidniju, suhoparniju (vrlo često i reduciraniju) formu.

Takav je tip idealnog leksikografskog diskursa, karakterističan za opće leksikone, s gomilom malih natuknica, namijenjenih da pruže što kraće pouzdanje informacija za svakodnevnu uporabu. Čim neki leksikon sve više postaje enciklopedija, takav je diskurs sve manje moguć, o čemu svjedoče članci u dvjema najpoznatijim enciklopedije na svijetu, koje se ujedno smatraju paradigmatskima za čitav enciklopedički način mišljenja, oni u Diderotovoj historijskoj Enciklopediji, u kojoj je dovoljno pogledati članak o Bogu da se dobije uvid u svu kompliciranu slojevitost enciklopedizma, ili pak u podjednako slavnoj Britannici, koje se članci u njezinu makropedijskom (boljem) segmentu mogu definirati ponajprije esejima što je doduše i moguće u kulturi koja esej poznaje gotovo od njegovih početaka, a znatno teže u onoj koja i dalje živi na obrascima usmene predaje, odnosno na traču kao njezinoj suvremenoj inačici.

Neuhvatljiva sveobuhvatnost

Na tragu prigodnih zapažanja i nabačaja, mogli bismo, dakako improvizirajući, pokušati pružiti neku, vjerojatno vrlo krhku i vrlo široku, definiciju enciklopedičkog diskursa u kojoj bi ga određivali tek težnja ka sintezi pri opisivanju predmeta, sustavnost u izražavanju (nije naodmet dodati i pismenost) i naposljetku (samorazumljiva) točnost informacija. Sveobuhvatnost s početka ovog opisa ostaje neuhvatljiva, a i nemoguća pa i nepotrebna u onom banalnom smislu zahvaćanja svega, ali ne u onom svega dobroga, kao što je uostalom nemoguća i svaka težnja prema njoj, a posebice to vrijedi u razdoblju sadašnje informacijske zasićenosti, u kojem bi upravo ona Diderotova prosvjetiteljska funkcija enciklopedije mogla ponovno zadobiti na važnosti. Pritom namjerno isključujemo bilo kakvu tzv. aktualnost koja je, kao takva, efemerna značenjja, stoga nesukladna inherentnoj konzervativnosti enciklopedizma (pri čemu pojam konzervativno rabimo u onom njegovu najboljem, engleskom, smislu) što znači da svaka najnovija pojava samim uvrštavanjem dobiva na legitimitetu pa ju je zapravo bolje prepustiti prirodnom okružju potrošnijih medija poput novina i televizije (ne zaboravljajući dakako iznimno historijsko značenje koje ti mediji nose).

Cilj bi dakle enciklopedijskog izdanja mogao (i trebao) biti u pružanju temelja za dalja saznanja, ili pak modela za detaljnija tumačenja, na reprezentativno izabranim primjerima, te oblikovanje ukusa i stajališta, a ne slijeđenje postojećih (usprkos nedvojbenoj neupitnosti ukusa mase), posebice u izdanjima koja ne postavljaju zahtjev za univerzalnošću, nego se bave točno određenim područjem. U tom smislu, predmet Filmskog biografskog rječnika (što je doslovan prijevod engleskog izvornika, premda bi umjesto riječi rječnik pogodnija bila ona leksikon) Davida Thomsona, knjige čije je već prvo izdanje iz 1975. steklo kultni status (sada pak govorimo o četvrtome), jest poprilično uzak, sveden samo na jedan tip leksikografske obrade, onaj biografski, i to u granicama jednoga područja djelovanja — filma. Iscrpnost je stoga logična posljedica — leksikon obuhvaća nešto više od tisuću i četiristo natuknica (točan broj nigdje ne piše), o glumcima i redateljima te, simboličnim udjelom, scenaristima, snimateljima i ostalim filmskim profesionalcima, uz dva predstavnika filmske kritike i arhivistike (Bazin i Langlois), ponajviše iz američke i engleske kinematografije, uz znatan udio onih iz francuske i talijanske, potom nešto manje iz ostalih većih europskih kinematografija te iz japanske i uz protokolarnu zastupljenost ili nezastupljenost (kao u slučaju hrvatskih filmista) svega drugoga.

Osobni stav

Ne bismo međutim htjeli naricati nad tužnom sudbinom hrvatskoga filma u jednom poznatom svjetskom leksikonu, niti ispitivati zašto među impresivnih više od tisuću i četiristo osoba nisu uvršteni neki istaknuti Europljani (koje stoga nećemo ni imenovati ostavljajući čitatelju draž ili muku pronalažanje tih imena), a stoga jer, kako smo napomenuli, sveobuhvatnost smatramo manje bitnom od nekih drugih odrednica. Thomsonu nećemo zamjeriti ni popriličnu udaljenost od leksikografskog diskursa, ne samo stoga što smo o nepostojanju istoga razglabali, koliko zbog činjenice da Thomson kao autor, a ne tek urednik ovog djela, ima pravo na osobniji izričaj, takav koji definiciju spomenutoga diskursa znatno rasteže. On pritom često popušta pred anegdotom ili vrlo osobnim stavom, koji ne smatra potrebnim odveć argumentirati (kao u slučaju podosta negativno intoniranih članaka o Johnu Fordu i Julie Christie). Sve to potvrđuje ranije opaske o protuslovljima enciklopedizma i u njih se uklapa. Ta protuslovlja Thomson međutim povremeno prekoračuje pa ne uspostavlja nikakav hijerarhijski odnos među natuknicama. Tako mu se događa da mu je primjerice članak o Michaelu Douglasu triput veći od onog o Aleksandru Dovženku, članak o Spielbergu dvostruko veći od onog o Kurosawi, a članak o Madonni jedan i pol put veći od onog od Simone Signoret, iako bi oni koji smatraju da leksikografska izdanja trebaju odražavati trenutačna stanja u komercijalnoj kinematografiji to vjerojatno pozdravili. Dobrohotni bi kritičar mogao oprostiti čak i takvu posvemašnju nesustavnost, čiji je vrhunac činjenica da je jednu od najdužih natuknica, za dlaku dužu od one o Bergmanu, a za istu takvu dlaku kraću od one o Spielbergu, dobio Johnny Carson, legendarni televizijski voditelj, koji je pak nastupio u samo jednom filmu, ali ne i gotovo podjednako posvemašnju odsutnost bilo kakve ambicije prema sintetskom razmišljanju osim na razini lakopamtljivih krilatica u kojima se redatelji otpisuju kao takvi koji previše znaju o filmu, a premalo o životu, ili kao mitotvorci bez osjećaja za realnost, a njihovi filmovi kao djela čija savršenost sadržava nešto monstruozno ili tiransko.

Slavljenje pod krinkom kritike

Thomson tako samo postaje previše ikonoklastičan za jednog leksikografa, ali premalo za jednog filmoznalca: nakon što nam priopći da je Schindlerova lista najdirljiviji film koji je ikada vidio definitivno nam postaje jasnom usporedba jednog recenzenta koji je Thomsonov odnos prema službenoj američkoj filmskoj kulturi usporedio s onim filma American Beauty prema američkom načinu života — skrivena slavljenja pod krinkom lucidne kritike. Osobnost stava i izričaja postaje tako opravdanje za konformizam i, u cjelini, preferiranje sadašnjice u kojem je važnije imati članak o Jennifer Lopez nego o Manoelu de Oliveiri, ili pak u kojem se daleko veće razumijevanje pokazuje za glumački razvoj Toma Hanksa od redateljske putanje Williama Wylera. Ipak, Thomson onima koji se tek iniciraju u svijet pisanja o filmu još nudi veliku količinu informacija, a onima koji pak o tome nešto znaju, njegov elegantni rukopis omogućuje užitak čitanja (posebice kad piše o autorima koje cijeni ili voli poput Bunuela ili Langa). Nažalost, žudnja za znanjem ostaje počesto prikraćena.

Bruno Kragić