Turistički zanimljiv projekt

Turistički zanimljiv projekt

Edina Pličanić prvi je put otplesala Bijelog i Crnog labuda, ponovno potvrdivši svoju rastuću zrelost. Sigurna i mirna, poznatoj tehničkoj preciznosti dodala je drhtaj leđa i poeziju ruku

Djelomična modernizacija klasičnoga remek djela svedena na stilsku promjenu kostima, scenografije i rekvizita tipa mijenjam samostrel za pušku uvijek je vrlo upitna i problematična, i često ispadne — suvišna. Cijenim hrabrost umjetnika koji prepoznavši suvremenu bit djela prihvate izazov neprijepornih autoriteta. Nakon Labuđeg jezera Matthewa Bournesa i njegovih divljih, opasnih labudova na svjetskoj baletnoj sceni ništa više nije isto, i ništa nije nemoguće. Istodobno: klasična koreografija Petipaa i Ivanova nije izgubila na snažnom dojmu, poetičnosti i idiličnoj ljepoti romantizma.

Pohrvaćivanje Labuđeg jezera

U petak, 12. prosinca, Balet HNK ponudio nam je zagrebačku verziju klasičnog djela. Dinko Bogdanić s velikom je pompom odlučio pohrvatiti Labuđe jezero pa ga je smjestio u Maksimir. Zašto ne? Bijeli labudovi (ptice ili začarane djeve?) koji klize jezerom nezaboravan su i zadivljujući prizor, uvijek i svagdje. Zbog toga Labuđe jezero neće postati hrvatski nacionalni balet, ali može biti turistički zanimljiv projekt.

No priča s Maksimilijanom Vrhovcem koji glumi Princa Siegfrieda i Franzom II. Habsburškim koji je istodobno i čarobnjak Rotbart prilično je zbunjena i nategnuta. I dok novi libreto još slijedi neku priču i ideju, njegova je realizacija, i uz mnogo pantomime, nešto posve drugo. I to stoga što je tzv. nacionalni sadržaj uguran u stranu, čvrstu koreografsku strukturu koju je u svojoj moderniziranoj inačici Labuđeg jezera 1997. postavio Patrice Bart s Baletom Berlinske Opere, koja počiva na neprirodnu odnosu majke spram sina, odnosu princa i njegovog prijatelja čiji osjećaji nadilaze samo puko prijateljstvo, majčinu flertu s Prvim ministrom, odnosno Franzom II, odnosno Rotbartom, koji je dakako i glavni spletkar (?), i kojeg princ na kraju ubija (?); majčin solo pred zrcalom posve odgovara onom pred sinovim portretom u Bartovoj verziji...

Novina Bogdanićeve postave sastoji se u scenografskom inzistiranju, iako i tu ima problematičnih mjesta. Po čemu se može dokučiti da se treći čin događa na plesu pod maskama na bečkom dvoru? Kad je posve očito tu i dalje Maksimirska šuma, pa nastupi uzvanika koji pred velikim šatorom plešu nacionalne karakterne plesove (poljski, španjolski, mađarski...) djeluju kao Međunarodna smotra folklora?

Toliko o originalnosti predstave opterećene prenaglašenim znakovljem Zagreba i pregustom šumom u scenografiji Dinke Jeričević, i prijeđimo na baletno djelo neopterećeni onim što je novo i prepuštajući se onom što je staro i dobro.

Rastuća zrelost

Plesači su, kako veliki ansambl tako i mnogobrojni solisti, ponovno pokazali veliku disciplinu i čistu tehniku. Iako je na premijeri općenito bila prisutna doza napetosti (pojačana histeričnim odobravanjem navijačke publike), male nesigurnosti i neki tvrdi doskoci na koje nismo naviknuti u zagrebačkom HNK, cijeli je balet otplesan pažljivo, lijepih i čistih varijacija, pozicija i slika. Klasično Labuđe jezero i dalje je balet primabalerine, koja ovdje ima iznimnu priliku pokazati tehničko i izražajno bogatstvo svoga umijeća. Edina Pličanić prvi je put otplesala Bijelog i Crnog labuda, ponovno potvrdivši svoju rastuću zrelost. Sigurna i mirna, poznatoj tehničkoj preciznosti dodala je drhtaj leđa i poeziju ruku. Ono što još nije savršeno jest određena zakočenost izraza, glave i vrata. (Provjerava se to posebno u motivu maznoga labuđeg trljanja glave o krilo.)

Jaš Otrin nastupio je u ulozi Princa. Dugih lijepih linija i plemenita lika, on se uvijek dobro uklapa u viziju pozitivnog junaka. Nenametljivom i korektnom, malo mu je nedostajalo strasti, a u solo varijacijama i opuštene sigurnosti. Bojana Nenadović, kao majka, i Svebor Sečak, kao Franz (Rotbart), osim manjih, sigurno i izražajno izvedenih plesnih dijelova imali su nezahvalnu zadaću mimom i pantomimom objašnjavati radnju.

Bogatu kostimografiju potpisuju Ika Škomrlj i Diana Kosec-Bourek, svjetlo je oblikovao Vladimir Kazda, a premijernom izvedbom dirigirao je poznati nam gost Davor Krnjak.

Maja Đurinović