Tračak svjetla

Tračak svjetla

Ivanka Boljkovac u prvome redu muzikalno i proživljeno osjeća glazbu koju interpretira i svoj doživljaj sugestivno prenosi na gledatelja

Nesretna zagrebačko-splitska predstava Puccinijeve Toske u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu doživjela je i nešto svjetlijih trenutaka na trećoj izvedbi 13. prosinca, kada se u naslovnoj ulozi pojavila sopranistica Ivanka Boljkovac. Prošlo je tko zna koliko vremena otkada je Ivanka Boljkovac u svojoj matičnoj kući pjevala neku normalnu ulogu, odnosno ulogu standardnoga sopranskog repertoara primjerenu njezinu potencijalu. Godine nebrige prema njoj i ne samo prema njoj, nego prema većini članova solističkog ansambla Zagrebačke opere, tek je donekle ublažio nedavno joj dodijeljen status nacionalne prvakinje.

Ivanku Boljkovac zadesila je sudbina najzrelijega naraštaja hrvatskih opernih prvaka koje je netko u posljednjih desetak godina otpisao, nalazeći, bez ikakva razloga i utemeljenja, da je njihovo vrijeme prošlo, prepuštajući ih da se u daljem vođenju karijera sami snalaze kako znaju i zamalo ih proglašavajući kako više ne mogu pjevati. U tu skupinu spadaju Veneta Janeva Iveljić, Cynthia Hansell Bakić, o Dunji Vejzović da se i ne govori, a sve sluti da se slična sudbina sprema Mirelli Toić i Olgi Šober u Rijeci. Uostalom, zar Veneta Janeva Iveljić, koja, usput rečeno, uopće nije u podjeli uloga nove Toske, nije zaslužila da bude nacionalna prvakinja Zagrebačke opere? Zar je potrebno podsjećati što je ona sve ostvarila, a napose u kontekstu ostalih pjevača koji su postali prvacima Zagrebačke opere?

Razumljivo je da Ivanka Boljkovac neke uloge kao što su Leonora u Trubaduru ili Aida više ne pjeva kao na početku karijere i da se pjevači nakon više od dva desetljeća karijere okreću drukčijim ulogama. U novu Tosku ušla je bez dovoljno priprema, kao i pjevačice s prethodne dvije izvedbe. Ulogu je 1995. pripremila sama i nikada nije imala prilike na njoj raditi režijski i scenski. Unatoč tomu i okolnostima novih, a nerazrađenih režijskih i scenografskih zadanosti iz Splita prenesene predstave (režija Božidara Violića, scenografija Ive Knezovića), načinila je mnogo. Bila je profesionalna, pouzdana i sigurna u sebe, kada se već ne može pouzdati u druge, među koje pripada i neznani nam mladi gostujući dirigent te izvedbe Giacomo Loprieno. Ivanka Boljkovac u prvome redu muzikalno i proživljeno osjeća glazbu koju interpretira i svoj doživljaj sugestivno prenosi na gledatelja. Zato su njezini, odnosno Toskini dueti glazbeno zaživjeli u punoći glazbenih misli, osobito u duetu s Cavaradossijem, pouzdana i lijepo raspjevana, iako scenski nezanimljiva talijanskog tenora Sergija Panajije. Ivanka Boljkovac spontano i logično reagira na svaku riječ partnera, odgovarajućim izrazom i pokretom. I glumački se trudi i uspijeva ostvariti što više, iako bi joj u tomu dobro došla stručna pomoć pri usmjeravanju u pojedinim trenucima ili nalaženju prave mjere, kao npr. u replici Muori, dannato!. Glasovno je i pjevački bila u dobroj formi, tek je kraj arije Vissi d’arte izašao iz cjelovitosti.

Scenski je nažalost izgledala loše u prvom činu zbog neodgovarajućeg kostima. U drugom činu izgledala je mnogo bolje i tu bi svaki kazališni krojački profesionalac trebao vidjeti u čemu je stvar: Ivanki Boljkovac treba otvoriti dekolte i dati komotnu haljinu! Nije to velika mudrost, pogotovo za kazališne djelatnike kojima je posao da svi koji izlaze na scenu izgledaju što bolje.

Tako je Tosca Ivanke Boljkovac izgarala u ljubavi, mučena ljubomorom i ranjena Scarpijinim snubljenjem. U tome joj je poticajan partner bio bariton Valentin Enčev, u finoj igri ponešto i preuglađena, pjevački suverena baruna Scarpije.

Davor Schopf