Tišina snijega

»Zimska nojca već se šulja dolom, sitne svieće po svem pali selu...« vjerojatno uz neke rijetke još žive pripadam u posljednji naraštaj stanovitoga hrvatskog društvenog sloja komu se u djetinjstvu čitalo naglas Gjuru Arnolda. Ta nojca i ono »sniežak prši — svakom stablu golom rad bi natkô košuljicu bielu«, ostali su negdje u donjim slojevima memorije zauvijek povezani sa slikom i doživljajem Božića: kad bi me netko rastavljao i isključivao poput Halla iz Odiseje 2000, iz tih bi slojeva po svoj prilici, vrteći se sve sporije i sve muklijim glasom, kao s kakve izgrebene stare gramofonske ploče izlazili ti stihovi, zajedno s dječjim pjesmicama tipa »Pokraj peći maca prela, do nje dobra djeca sjela...« itd. Možda smo, k vragu, već i definitivno podjetinjili, ali milije su mi uspomene onih kojima sjećanje seže sad već u pretprošlo stoljeće (Arnold je tu, u Hrvatskoj nekad opće omiljenu pjesmu, bio napisao 1888), od goleme većine onih koji ne znaju kako im se zvala baka, nona ili stara mama, a svaku svoju kihavicu drže revolucionarnom. Nisam seljačko dijete. Zagrebački Božić nešto je posve drugo, meni uvijek nešto silno svijetlo i radosno, okupljeno oko onoga dijela šire majčine obitelji koji bi se sav sabrao na jednome mjestu: veliki stol sa svježe očišćenim starim kristalom i srebrom, od svijećnjaka do pribora za jelo, naslijeđeni proculan, naslijeđeni običaji, beskrajni razgovori o davnim zgodama, putovanjima, ljudima za koje si ti kao klinac samo čuo, a tu su ih neki starci vidjeli i znali te uz vino uvijek iznova pripovijedali...« i onda ti se, dragi moj, sam Mascagni, nakon što je cijela Hofopera ustala i pljeskala na intermezzo iz Cavallerie, tražili su bis tako da ih se nije moglo zaustaviti, okrenuo i pogledao prema carskoj loži, i onda je sam Franjo Josip klimnuo glavom da se ponovi: to ti je bilo nečuveno, u Hofoperi se nikada ništa nije ponavljalo, a i sad vidim kako u naglo nastaloj tišini podiže svoj baton...« Sad sva zvona zvone u Parizu i Londonu, u Beču i Pragu, sva Europa zvoni, netko je našao na radiju zvona iz Sv. Petra u Rimu i svi su časkom zašutjeli.

Ali, bio sam obećao jedan Badnjak doći didi i staroj mami na selo. Nekako mi se nije išlo; znatiželjna i silno optimistična dvanaestgodišnjaka teško je bilo natjerati iz Zagreba. Znao sam napamet i brojao sve one već dosadne stanice od Glavnog kolodvora do Karlovca, Duge Rese i Zvečaja. Ali obećao sam i pošao. Popodnevnim putničkim Zagreb — Rijeka. Živjeli su tamo napušteni, zapušteni i sami. Sina im je odnio rat, što djed nikada nije prebolio, didina kćerka živjela je u inozemstvu, unuci u Zagrebu kod svoje majke. Htjeli su unuka za Božić. Nisam ni javio da dolazim (to se tada radilo preko jedne tete poštarice, nazvalo bi se poštu ili željezničku postaju). Vjerojatno je mlađim ljudima više nemoguće objasniti posve nemasovni, neindustrijski svijet bez automobila, asfaltiranih cesta i telefona, svijet u kojem se kruh pekao doma, jaja nosile vlastite kokoši, kobasice i šunke imale samo od vlastitih gudana, mlijeko je davala ona jedna krava, a i voda se nosila u kantama sa stanice.

U ta vremena još je padao snijeg. (Padao je tako da se u Zagrebu niz Gregorijančevu i Vinkovićevu normalno sanjkalo i galamilo do kasna.) Cijela Hrvatska do Zadra bila je pod snijegom i to je bilo normalno. Padao je sumrak na taj Badnjak i iz vlaka sam kroz snijeg gledao kako se po kućicama uz beskrajnu prugu pale svjetla. U Zvečaju, uvijek me zapanjivala ona tišina koja nastupa sa snijegom. Bilo ga je gotovo pola metra. Nosio sam staroj mami onaj veliki pleteni crni šal sa resama što bi ga seoske žene presavile u trokut, didi novu francusku kapu. Dižući visoko noge, u nekakvim gojzericama u koje su bile uvučene skijaške »špicerice« od tamnoplave čohe, a iz kojih su virile dva puta prevrnute bijele ličke čarape, klinac je sav odjednom veseo kroz zamete jurio niz padinu, od željezničke postaje do rasvijetljenog prozora na ulaznim vratima niske i duge prizemnice i zalupao na njih. Sretan Božić! Sve sam ja tu znao sa svojih ljetovanja, svaki kamen. Ali sad, na Badnjak, pod snijegom, sve je bilo drukčije.

Čekali su me s nekim neopisivim očima u koje i sad gledam, ali o tome se ne piše. »Velika soba« bila je rasvijetljena starim lusterom donesenim na selo iz tko zna kojeg od didinih predratnih gradskih boravišta; velika kaljeva peć (kamin) grijala je jako, a ona mala vratašca koja vuku zrak žarila su pravim svjetlom ognja, nešto što je elektrikom nemoguće oponašati. Stol najsvečanije prostrt, bor okićen onim od prije rata nekako sačuvanim mutnosrebrnim kuglicama što ih također pamte cijeli naraštaji: bili su izvukli sve što im je ostalo. Pod stolom slama, pod borom pšenica s trobojnicom, svijeća, ukrasni kruh s golubicom, jabuka božićnica u koju su se zaticali lješnjaci (dukata već odavno nije više bilo), tanjurić s medom i češnjakom. Sjeli smo i gledali se, na smrt me obuzela i odnijela njihova tuga. Strašno uzbuđeni i radosni, oni su, zapravo, plakali, skrivajući to od mene. A skrivali su sav svoj život koji ih sada razdvaja od mene i koji nas više nikada neće moći sastaviti. Tišina s pucketanjem svježe nacijepanih klada u kaminu, tišina noći i sela i snijega, sad je na sve pala tišina: od Mrzlog Polja do Oštarija, od Ozlja preko Mrežnice sve tamo do Plitvica, cijela zemlja bila je zametena zimskom tišinom.

A onda je dida, u kutu kraj tog kamina, upalio svoj prastari Telefunken s magičnim okom, pun tako dobre glazbe. Stara mama počela je iz kuhinje donositi sve što je bila priredila. Odjednom smo sve troje žamorili i uglas stali govoriti kao da nas je puna soba. Dida je pričao o tome kako bi u bolja vremena, tamo prije rata, svoja dva konja, a zvali su se Jurko i Mirko, znao upregnuti u velike sanjke i prijeći s njima ono malo kilometara do Lipe na Dobri. Tamo su išli na polnoćku (tada se tamo još pod normalno glagoljalo), tamo bi kod njegova dobrog prijatelja u staroj kuriji kraj župnog dvora prekidali post. Na konjima su brencala zvonca, otraga bi se smijala ženska čeljad, zabundana i pokrivena vukom, debelim krznenim pokrivačem koji je zimi uvijek bio na sanjkama...

Kad su pošli spavati, rekao sam im da ću još malo ostati uz radio. Između dvadesetak knjiga koje su tamo ostale od moje tete, uzeo sam jednu te stao čitati. Bio sam naišao na onu priču o ilustrissimusu Batorichu, prvi put.