Tajanstvena Mongolija

Tajanstvena Mongolija

Odjel za povijest umjetnosti, arheologiju, etnologiju i arhitekturu Matice hrvatske i Klub hrvatskog etnološkog društva priredili su 17. prosinca predavanje Luke Šeše, povjesničara i etnologa, s temom Mongolija danas.

U predavanju o toj, za mnoge dalekoj i stranoj zemlji, Šešo je iznio svoje viđenje i iskustvo koje je stekao na putovanju kroz Mongoliju, njezinu izgledu, ljudima i kulturi. Mongolija, zemlja na istoku azijskoga kontinenta, tijekom povijesti bila je izložena utjecaju dviju velikih kultura s kojima graniči, kineskom i ruskom. U posljednjem odsjeku svoje povijesti, za vrijeme sovjetske okupacije, ta, iako budistička zemlja, gotovo da je ostala bez svojih hramova koji se u posljednjih desetak godina, u želji za obnovom vjere, koja je na neki način bila ugašena, također obnavljaju. U sklopu te vjerske obnove doslovno se uvoze budistički svećenici.

Stanovništvo se počinje okretati nekim novim granama gospodarstva, poput turizma, a vrata prema Zapadu polako se otvaraju. Graditeljska obnova zapuštene zemlje, bez cesta, bez vode i ostale infrastrukture prisutna je tek u začecima. Kao neke od specifičnosti zemlje Šešo ističe tradicionalnu kuhinju, koja se zasniva na ovčetini i mlijeku, a zanimljivost je da sve donedavno u prehrani nisu poznavali voće. U arhitekturi prevladavaju drvene kuće ili tipični mongolski šatori, zbog nomadskog načina života više od polovice stanovništva, u kojega još nije izraženo privatno vlasništvo, pa tako svatko ima pravo podići nastambu gdje to želi, pod uvjetom da ne smeta susjedu. Kao važan dio mongolske kulture Šešo ističe djecu, kao i konje, koji su središnja figura djetinjstva, pa mnoga djeca počinju jahati i prije negoli prohodaju.

Predavanje je završeno projekcijom slika snimljenih na Šešinu putovanju Mongolijom uz pratnju tradicionalne glazbe.

Odjel za povijest Matice hrvatske

Indijanci i sloboda

Odjel za povijest Matice hrvatske i Klub studenata povijesti — ISHA organizirali su 16. prosinca predavanja Vjerana Pavlakovića s temom Kontroverze u ranijoj američkoj povijesti.

Pavlaković, mladi povjesničar, američki Hrvat, u uvodnom dijelu svoga predavanja iznio je dva mita o Indijancima raširena među Amerikancima, onaj da su Europljani kada su stigli u svoju novu domovinu došli u praznu, novu zemlju, čime su polagali i svoja prava na nju, a drugi je mit o Indijancima koji su živjeli u nekoj vrsti utopije. Oba mita daleko su od istine, ali su otvorila prostor brojnim raspravama. Istina o broju Indijanaca koje su Europljani zatekli po svom dolasku na novi kontinent teško da će ikad biti utvrđena, ali ono što se sa sigurnošću može tvrditi jest velik postotak, po Pavlakoviću oko devedeset posto, Indijanaca koji su nestali po njihovu dolasku. Razloga je tomu više, a jedan su od glavnih bolesti koje su Europljani donijeli, ali tu su i pljačke i ubijanja, kao i ekološka katastrofa, posljedica dovođenja novih životinja koje su uništavale zemlju. Prvi kontakti Indijanaca i Europljana bili su relativno dobri jer su Europljane Indijanaci doživljavali kao neku vrst bogova. No, to se promijenilo kada su shvatili da će europska ekspanzija biti opasna za njihov koncept života, što je uvjetovalo početak ratova. Uništenje Indijanaca koje je uslijedilo pravdalo se civilizacijom i religijom, a američka povijest to je prikazivala kao napredak, iz čega Pavlaković izvlači zaključak kako je povijest tek službenica državi, ne samo u slučaju Amerike. Tek dvadeseto stoljeće donosi kritiku politike prema Indijancima.

U predavanju Pavlaković se dotaknuo i teme emigranata, robova i pojma američke slobode. Ropstvo ističe kao jednu od najkontroverznijih tema u američkoj povijesti, a ističe kako je ono u začecima bilo ekonomsko, odnosno robovi su bili bijelci, a tek poslije ono postaje rasističko.

Na kraju je zaključio da su sve to pitanja kojima će se u budućnosti trebati posvetiti veća pozornost, kao i onomu dijelu povijesti prije dolaska Europljana, a ohrabruje da su današnji povjesničari kritičniji prema toj tematici.

Ciklus Kako čitati hrvatsku književnost (i zašto)

Hrvatska književnost na filmu

U sklopu ciklusa Kako čitati hrvatsku književnost (i zašto) 10. prosinca Nikica Gilić, koautor Filmskog leksikona, održao je predavanje Filmsko čitanje hrvatske književnosti tijekom kojega je govorio o ekranizacijama hrvatskih književnih djela. Istaknuvši kako je u Hrvatskoj pisanje scenarija najčešće samo rezervna djelatnost književnika, kritičara ili novinara, naglasio je važnost scenarija za uspjeh filma. Ekranizacija zahtijeva podvrgavanje književnoga djela zakonima filmske umjetnosti, čime dolazi do intervencija scenarista koji, kada je riječ o novelama u scenarij često unose elemente iz drugih priča, a u slučaju romana sadržaj krate. Razlozi ekranizacije mogu biti osobni ukus redatelja, tržišni uspjeh knjige ili pak političko-ideološko uvjerenje. Gilić smatra da mišljenje kako se poznata djela najčešće ekraniziraju nije opravdano te primjerom neekraniziranoga Ranka Marinkovića ili nepostojanja igranog filma u slučaju hita Čudnovate zgode šegrta Hlapića potkrepljuje tu činjenicu. Pritom je naglasio kako su trivijalna djela u odnosu na duboko asocijativne romane podjednako prenesena na filmsko platno, ali različitim postupcima.

Pri kraju predavanja Gilić se osvrnuo na povijest filma u Hrvatskoj. Prva ekranizacija hrvatskoga književnog djela datira još iz davne 1920, ali taj film rađen prema romanu Marije Jurić Zagorke Grička vještica nije sačuvan. Slaba filmska produkcija traje do druge polovice šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, nakon čega se hrvatska književnost sve više počinje ekranizirati.

Josipa Dragičević

Odjel za školstvo Matice hrvatske

Bijeli Božić

Odjel za školstvo Matice hrvatske zajedno s Učeničkim domom Marija Jambrišak i ove godine priredio je tradicionalni glazbeno-poetski recital učenika zagrebačkih srednjih škola u povodu predstojećih blagdana pod naslovom Bijeli Božić. Njime se željelo na blag način, kako je istaknula pročelnica Jagoda Blažina-Miličević, oprostiti od protekle godine, dok je ravnateljica učeničkog doma Ljubica Banović naglasila kako su djevojke, koje dolaze iz cijele Hrvatske, pripremile program u sklopu domskoga programa borbe protiv nasilja i droge.

U sklopu programa izvedene su tradicionalne pjesme iz božićnog repertoara, a sve upotpunjeno veselim blagdanskim plesom.

Predstavljanje Ogranka MH iz Petrinje u središnjici MH

Petrinja u Zagrebu

U palači Matice hrvatske 12. prosinca predstavio se Ogranak Matice hrvatske iz Petrinje. Okupljene je pozdravio Matičin potpredsjednik Stjepan Sučić, istaknuvši potom iznimnost Ogranka Petrinjana velikom stablu Matice. Matica u Petrinji već je 1990. smjelo započela kulturnu i prosvjetnu djelatnost, koja nije prestala ni kada su se našli u ratnom vrtlogu, a tada su pokazali iznimnu sposobnost organiziranja. I nakon oslobađanja opet su pokazali svoju upornost organiziravši prvu kulturnu priredbu u Petrinji, što je bio uvod u brojne aktivnosti Ogranka. Iznimnu aktivnost dokazali su i knjigama u kojima temeljito obrađuju kulturnu baštinu i stvaraju kulturni identitet, istaknuo je Sučić.

U ime grada Petrinje okupljene je pozdravio predsjednik Gradskoga vijeća Antun Petračić, a u ime Ogranka njegov predsjednik i član Glavnog odbora Matice hrvatske Davor Salopek, koji je istaknuo važnost Matičina djelovanja u Petrinji još od druge polovice 19. stoljeća, a posebno u doba progonstva, kada je Ogranak sve vrijeme radio na projektima obnove. Kao posebno vrijednu djelatnost istaknuo je knjigu, o čemu svjedoče i nagrade Matice hrvatske, kojom nastoji sačuvati memoriju zavičajnog identiteta. Jedna od njih potom je i predstavljena, i to knjiga autora Ivana Rizmaula Blagdan i svagdan Petrinjski, koju je njezina predstavljačica dr. sc. Aleksandra Muraj, nazvala kaleidoskopom s bezbroj prizora iz Petrinje. U knjizi je autor, kako je istaknuo dr. sc. Ivica Golec, kronološki prikazao petrinjsku tradicijsku kulturu, iscrpno opisavši sve važnije blagdane, čime je ona postala koristan vodič svim zainteresiranim etnolozima, iako nema znanstvenih pretenzija, a pridonijet će i popularizaciji petrinjske prošlosti. Za Davora Salopeka autor je ovom knjigom otrgnuo zaboravu i pokušao obnoviti osebujan petrinjski život, pa je izrazio nadu da će zbog svega što sadrži i poručuje naći čitatelje. Potrebu za pisanjem ove knjige, kako je rekao sam autor, dobio je nakon povratka u rodni grad, kada se zabrinuo nad njegovim usudom, a u pisanju mu je pomogao unutarnji poriv, ali i osobna iskustva, kao i ljubav prema rodnome gradu.

Predstavljanje Ogranka i knjige bilo je popraćeno glazbenim programom muškog vokalnog ansambla Petrinjski slavulji i pučke skupine Petrinjski betlemaši.

Odjel za prirodoslovlje i matematiku

Od crtača do satelita

Odjel za prirodoslovlje i matematiku 10. prosinca organizirao je znanstvenu tribinu Miljenka Lapainea na kojoj je bilo govora o Kartografiji u Hrvatskoj od 12. stoljeća do danas.

U uvodnom djelu predavanja Lapaine je upoznao prisutne s terminima kao što su kartografija, karte i kartograf, po kojima je kartografija disciplina koja se bavi zasnivanjem, izradom, promicanjem i proučavanjem karata, dok su karte kodirane slike geografske stvarnosti. Za okosnicu predavanja uzeo je projekt Geodetskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji se provodi od 1995, s temom Hrvatski kartografi, a u sklopu kojega je održan niz seminara, diplomskih i magistarskih radova, kao i niz drugih aktivnosti.

Iz današnjega doba satelitske geografije, kada se u kartografiji mnogo toga promijenilo, Lapaine je otišao u 12. stoljeće, kada se kao jedan od prvih crtača naših prostora javlja arapski kartograf Abu Abd Allah Muhamed al Idrisi, koji nam je u nasljeđe ostavio karte Jadranskoga mora. Nakon njega velik broj kartografa, stranih ili domaćih, crta naše prostore, ali isto tako i naši ljudi crtaju druge zemlje, poput dominikanca, teologa, povjesničara, matematičara, kartografa i putopisca Vinka Paletina koji je radio na karti Španjolske. Kao neka od imena koja se ističu u sljedećim stoljećima, Lapaine spominje poznate bakroresce Martina Rotu Kolunića i Natalea Boniface, kao i Stjepana Glavača, važna za našu kartografiju u 17. stoljeću. Kartografijom se bavio i izdavač, pjesnik i publicist Pavle Ritter Vitezović, kao i Ruđer Bošković. Dvadeseto je stoljeće stoljeće karata koje prvi put pokazuju pravu situaciju, a počinje i njihova sve šira primjena.

Na kraju svog izlaganja Lapaine je zaključio kako Hrvatska ima bogatu kartografsku baštinu, ali nedovoljno istraženu i zaštićenu. O tome svjedoči i nepostojanje kartografske škole ili fakulteta, pa se kartografija u nas stoljećima razvijala u okvirima geografije. Situacija se u posljednje vrijeme kreće u pozitivnom smjeru, pa je kartografija sada zastupljena i na Geodetskom fakultetu, a postoje i poslijediplomski studiji. O našoj kartografiji brine se i Hrvatsko kartografsko društvo, kao i sekcija za kartografiju Hrvatskoga geodetskog društva, dok kao zamjenu za Nacionalnu kartografsku agenciju imamo Državnu geodetsku upravu.

Odjel za povijest

Pod znakom križa

Odjel za povijest Matice hrvatske u sklopu nastojanja oko predstavljanja istraživačkih radova mladih znanstvenika 9. prosinca predstavio je knjigu Krešimira Kužića Hrvati i križari.

O knjizi je govorio Damir Karbić, koji je istaknuo kako je autorovo dalmatinsko porijeklo usmjerilo njegova istraživanja, tako da je u svom dosadašnjem radu, u kojem je objavio niz radova, povijesno temeljito obradio područje Dalmatinske zagore. Rad mu određuje interdisciplinarnost, pri čemu se najviše koristi arheologijom, ali i rezultatima nesrodnih disciplina, poput prirodnoznanstvenih. U knjizi Hrvati i križari prvi put obradio je tu zanimljivu tematiku na sintetski način, i to je njezina vrijednost. Obradio je različite momente vezane uz križare, od razdiobe i nazivlja križarskih ratova, do obrade križarskih ideja i njihovih odjeka u Hrvatskoj i susjedstvu, a poseban naglasak dan je na sudjelovanje hrvatsko-ugarskoga kralja u jednom od njih. Knjiga je pisana velikom erudicijom i upućuje na neke neriješene probleme. Dodatna je vrijednost i njezin sažetak na engleskom jeziku. Činjenica da je u knjizi prvi put sintetski obrađena tematika križara i križarskih ratova svrstava je u red važnih knjiga hrvatske historiografije.

O knjizi je govorio i autor Krešimir Kužić, koji je istaknuo kako je tematika križara posebno bila zastupljena u povjesničara 19. stoljeća, u vezu s kolonijalnim događanjima, ali je u istraživanju nastupilo zatišje do kraja 20. stoljeća, kada se zanimanje ponovno budi. Kao motiv za pisanje knjige istaknuo je nepostojanje jednog sintetskoga djela koje bi sveobuhvatno prikazalo to razdoblje. U knjizi je nastojao dati vlastito viđenje klasifikacije križarskih ratova smatrajući da su u tom pogledu česte zabune jer je književnost 19. stoljeća pisana popularno i romantično. Pokušao je također i prikazati putove križara koji su vodili i preko teritorija Hrvatske, kao i njihov utjecaj na tadašnju gospodarsku situaciju.

Glazbena slušaonica Matice hrvatske

Savršenstvo umjetničke ljepote

U sklopu Glazbene slušaonice Matice hrvatske 18. prosinca njezin voditelj Krešimir Brlobuš obradio je Misu u h-molu Johanna Sebastiana Bacha, uz izabrane ulomke u izvedbi Engleskih baroknih solista i Zbora Monteverdi te poznatih solista uz dirigenta Johna Eliota Gardinera.

Izbor Bacha za obrađivanje u Slušaonici Brlobuš obrazlaže njegovim značenjem za suvremenu glazbu, ističući kako je on njezina alfa i omega, kao i činjenicom da se u nas malo izvodi. Misa u h-molu, koju je odabrao, zauzima posebno mjesto u Bachovu opusu, a zbog svoje preopširnosti neprikladna je za bogoslužje te se izvodi koncertno i ide u red svečanih misa. Sastoji se od četiri osnovna dijela, ali u oblikovnom smislu tvori jedinstveno i u sebi zatvoreno umjetničko djelo. Nastajala je s prekidima u velikim vremenskim razmacima te ju je Bach stalno usavršavao i prerađivao njezine sastavne dijelove, a dovršio ju je tek pred kraj života i nikad je nije čuo u cijelosti. Zbog toga je po stilu raznovrsna, neki su dijelovi posuđeni iz tuđih ili vlastitih djela, prerađeni i prilagođeni, što je u to doba bilo uobičajno, a to je svrstava u red takozvanih Missa parodia, poznatih još od nizozemskih polifoničara iz 14. stoljeća.

Brlobuš je potom analizirao pojedine dijelove Mise te na kraju zaključio kako je savršenstvo umjetničke ljepote Bachove glazbe nešto iznimno što nitko ni prije ni poslije njega nije uspio ostvariti.

Antonija Vranić