Svjetlo

U petak, 19. prosinca 2003. Matica hrvatska je prigodnim programom u velikoj dvorani nove zgrade obillježila nadolazeće božićne blagdane

O kupljenima se prvo obratio Stjepan Sučić, potpredsjednik Matice hrvatske, koji je poželio dobrodošlicu svima koji su došli u Maticu hrvatsku na božićni susret, naglasivši da je Matica hrvatska veoma raznolika i da se sve više pomlađuje, a u njoj ima i sve više živosti, života, nade i stvaralaštva. Istaknuo je da Matica hrvatska okupljene pozdravlja u prilici zajedničkog božićnog slavlja na osobit način, a slično će činiti i kroz cijelu sljedeću godinu do idućeg Božića, ostvarujući kulturne aktivnosti u Matici hrvatskoj i širom cijelog hrvatskoga kulturnog prostora.

Zatim je uslijedio glazbeni dio programa u kojem su uz klavirsku pratnju Petre Milković i Srebrenke Poljak nastupile četiri mlade violončelistice Petra Kušan, Lana Beraković, Kajana Pačko i Karmen Pečar. Potom se okupljenima obratio predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić, koji je rekao da smo čuli glazbu, darovitost i mladost, ali da bismo bili nepravedni kada bismo zaboravili nešto što nismo vidjeli ni čuli, a to je rad pedagoga, učitelja, sjajnih glazbenika koji su te mlade ljude pripremili. Ničega nema bez rada i ničega ozbiljnog nema bez institucija, a da nemamo dobre škole pitanje je da li bismo slušali ovakve glazbenike, rekao je Zidić, naglasivši da je pitanje i kako bismo neke stvari u našem kulturnom i javnom životu organizirali da nema Matice hrvatske.

Mudri narodi ne odriču se lako svojih institucija, a neki od nas koji nisu preveć mudri bili su voljni žrtvovati naše institucije i proglasiti ih starim, zastarjelim, neaktualnim, neproduktivnim. Zato Matica hrvatska pušta u svoje prostore našu darovitu, obrazovanu i pametnu mladost, a da to ne čini, brzo bi toliko ostarila da bi zaista postala akademija ostarjelih ili akademija iscrpljenih, smatra Zidić. Pronaći put kako da mladi surađuju sa starijima, a stariji s još starijima, osnovna je stvar u kulturi svakoga naroda. Kontinuitet i tradicija su ono na što se pozivamo ne zato da bismo nekoga zaustavili, ne zato da bismo zapriječili neke razvojne sile, potencijale ili darovitosti, nego zato da im osiguramo najbolju moguću edukaciju, bez koje nema vrhunskoga umjetnika, znanstvenika ili javnog radnika, naglasio je predsjednik Matice hrvatske.

Potom je rekao da je došao trenutak da se prisjetimo onog betlehemskog svjetla koje nam svijetli već dvije tisuće godina, koje nas vodi kroz trenutke mraka, kroz trenutke tjeskoba, kroz trenutke posustajalosti. I to je betlehemsko svjetlo jedan od najljepših i konačno ipak neotuđivih darova koje smo primili, u kojem znaku stoji cijeli naš život i rad, u znaku velike nade, a ako je ikome na ovome svijetu bila potrebna nada, bila je potrebna malim, zapostavljenim, zaboravljenim narodima — u prvo vrijeme Židovima, onda Armenima, danas Baskima, sutra Kurdima, rekao je Zidić, dodavši da ovakvi susreti u kojima se darovita i nadahnuta mladost sastaje u ovom domu kao u svojoj kući prava prilika da se probudi naše nade, da vidimo da se imamo zbog čega i čemu nadati.

Narod koji ne misli na svoju budućnost je narod koji je prestao misliti o svojoj sadašnjosti, a narod koji ne misli ni o sadašnjosti već je narod neke davne prošlosti, već je muzej i relikt, smatra Zidić i dodaje: »Mi smo mali, nismo osobito jaki, ali smatramo da smo civilizirani kao i drugi, daroviti kao i drugi, radišni kao i drugi i da možemo u toj velikoj obitelji opstati, a opstat ćemo najbolje tako da se za novi svijet pripremimo znanjem i kulturom i tako oboružamo oružjem suvremenosti. Sve manje ćemo se tući, a sve će teže biti opstati. Dobro je podsjetiti se da smo imali, da imamo i da ćemo imati darovitosti, talenta i sposobnosti da se tom svijetu othrvamo na najbolji mogući način. Ne mislim da je svijet samo neprijatelj, a da smo mi jadne male žrtve, nego mislim da je svijet i život tako ustrojen da se treba boriti svakoga dana. Na svakom skupu, pa bio on božićni ili svakodnevni, pozivam ljude da misle na to da je naša misija borba za opstanak koja nikad neće prestati. Svakog dana kad se probudi zec sanja svoje lisice, a mislimo i mi na to svakoga dana, i ne uljuljkujmo se, nemojmo povjerovati da će sutra biti bezbrižna budućnost, upravo zato da ne uspavamo svoje snage, da ne pogasimo svoje vlastite mogućnosti. Mi znamo, i moramo se s tim pomiriti, da će svijet za nas uvijek biti borba, jer ima velikih stvorova, također stvorova Božjih, koji nisu krivi zato što su takvi ili zato što su toliki. Mi moramo naučiti živjeti s njima, u simbiozama gdje je moguće, samostalno gdje moramo. Mi smo narod koji je vođen od te naše betlehemske zvijezde, ima svoju vodilju koja je i svjetska i naša, i europska i hrvatska, i zaista nemamo razloga bojati se svijeta ako budemo znali snagu sebe samih. Ono što mi želimo jest udružiti svoje snage, mobilizirati se ne više za rat, nego za natjecanje koje je stvarnost našega svijeta. U to ime i sa željom da svi budemo spremni uvažavati dobra svijeta, pamtiti dobra Hrvatske i boriti se za tu Hrvatsku, europsku i svjetsku, ja vam želim sretan Božić, najljepše novogodišnje blagdane i želim da u novu godinu uđemo sa još više odlučnosti, sposobnosti i snage nego što smo ulazili do sada.«

Zidić je spomenuo i da ima nešto paradoksalno u tome što se svi radujemo novome ljetu, iako znamo da se sa svakim veselim Božićem naš osobni prostor smanjuje i da je sve manje Božića pred svakim od nas, no to je svijest od koje pravi ozbiljan čovjek nikad nije pobjegao, već se s njom uvijek suočavao i nalazio svoje odgovore. Leonardo je jednom napisao da je svaki život dostatno dug ako ga se dobro iskoristi, pa stoga iskoristimo svoje živote, zaključio je Zidić.