Svakomu nešto nedostaje...

Svakomu nešto nedostaje...

Perić je Tražim posao napisao ne obvezujući se ni na što osim na smijeh iz publike i zabavu cijelog ansambla

Nakon Smrtnih grijeha Felixa Mitterera i festivala Blind In Theatre, Dramski studio slijepih i slabovidnih Novi život imao je još samo jednu obvezu pa da, za razliku od uglavnom svih ostalih gradskih pa i nacionalnih kazališnih pogona, ispuni sve što je za ovu godinu i planirao. Repertoarna politika ovoga po mnogočemu posebna kazališta sa statusom koji se ne mjeri financijskom potporom, nego dugovječnošću koja nadilazi čak i onu Gavelline pobune i osnivanja novoga kazališta, zahtijeva naime jednu ozbiljnu produkciju godišnje i jednu lakšu komediju. Festival se ionako događa bijenalno.

Umjetnički vođa Novog života Vojin Perić Tražim posao napisao je ne obvezujući se ni na što osim na smijeh iz publike, i vjerojatno zabavu cijelog ansambla. Kao i svaki upućeni optimist, nije mogao izbjeći satirične opaske na vrijeme i prostor u kojima živi te je radnja smještena u agenciju za zapošljavanje, gdje je, prema naputku tajanstvene i transparentnu poslovanju nesklone ravnateljice, nezaposlenima ulaz zabranjen. Pored male ljubavne priče i zgodne dosjetke o otpuštanju radnika kako bi se za njihovo ponovno zapošljavanje pokupila državna potpora, predstava je tako komentar i na aktualnosti kao što su nepotizam, besperspektivnost i provala nasilja u nedovoljno uređenom društvu, no motivsku konstantu ipak nosi sljepoća.

Lakokomedijski stil

Ni u lakokomedijskom stilu, dakle, Perić nije mogao pobjeći od specifikuma, pa su zapravo i najuspješnije duhovitosti zapleta, kao i najbolji dijelovi dijaloga upravo osnovani na posebnosti koja Dramski studio Novi život izdvaja iz uobičajene kazališne ponude. Osim iskričave razmjene replika, kakve se ne bi postidjela ni etabliranija zabavljačka kazališta, Tražim posao nudi i dozu nadrealnoga u finalu koji istodobno nosi univerzalnu humanističku poruku. Konkretno, pod čudotvorni ljekovit mlaz na kraju predstave stat će svi, jer »svakomu od nas nešto fali«. Poruke predstave, kao i uspješan humor, prepoznaje i srednjoškolska publika, inače noćna mora kazalištaraca.

Pogleda li se malo strože, Tražim posao mogao bi trajati kraće, a članovi Novoga života trebali bi poraditi na svojoj stalnoj boljci — scenskoj ekspresivnosti. Ovaj put pojavnost i scenski pokret uglavnom funkcioniraju, što možda treba zahvaliti i režijskom glancu Nine Kleflin, no u svladavanju žamora zahtjevne publike, koju za razliku od premijerne treba osvajati, najvažniji je glas. Kako svi članovi ovog ansambla, Ružica Domić, Miljenko Zeko, Kristina Šporčić, Ana Bučević, Igor Kučević i Marijo Glibo, ne dijele Perićevu zvonkost, uz pohvale im treba poželjeti i vježbu — zbog njih samih i zbog osvojene publike.

Igor Ružić