Subjekt bez mjesta

Subjekt bez mjesta

Mladen Machiedo, Zrakasti subjekt. Talijanski pjesnici 20. stoljeća (Antologija), I. i II, Ceres, Zagreb, 2003.

Uobičajilo se u hrvatskoj kulturnoj sredini da se antologičarski pothvati moraju unaprijed opravdavati kao trenutne i neizbježno pristrane snimke stanovita pjesničkog krajolika te se nipošto ne mogu smatrati konačnim prosudbenim pravorijecima o sveukupnom poretku vrijednosti unutar dotičnoga korpusa, kao što se, tko zna zašto, od njih prečesto zahtijeva. Provodeći svoj vijek profesionalnog, ali i strastvena čitatelja, prevoditelja, kritičara i antologičara talijanske poezije 20. stoljeća, vjerujući u pokretljivost, mnogolikost i retroaktivnu mijenu kao zakonitosti kako svojega predmeta, tako i svojega djelatnog sudioništva u njemu, najnovijom antologijom, trećom po redu, Mladen Machiedo potvrđuje načelo pluralnosti pogleda na poetsku tekstualnost mimo težnji da se ona omeđi pouzdanim nacionalnim, poetičkim, ideološkim, pa i jezičnim parametrima.

Kako je od posljednjega antologičarskog istupa proteklo dvostruko više godina negoli između prvoga, Novi talijanski pjesnici (Split, 1971), i drugoga, Antologija talijanske poezije XX stoljeća (Sarajevo, 1982), takvo autorovo stajalište poprima i nove dimenzije: Zrakasti subjekt vodi neku vrstu razgovora ili prijepora ne samo između Machieda kao antologičara i kritičara s jedne i njegovih talijanskih kolega s druge strane, nego i između samih Machiedovih izbora talijanske poezije, kao vremenski udaljenih, i zato raznoglasnih presjeka stanja talijanske lirike. Već u Uvodu autor naznačuje obilježja pjesništvom zaokupljena talijanskog društvenog prostora: barem jednako kao poiesis, njime vlada polemos, duh sljedbeničkih svrstavanja, isključivosti prema neistomišljenicima i edipalnih prešućivanja očinstava, pa o tome i hrvatski antologičar i ne htijući mora voditi računa, ako ni zbog čega, onda da bi iskoristio priliku, možda ne da ispravi neke nepravde i propuste, jer se ukupnost neke nacionalne poezije ne da normirati, ali svakako da sa svoga ruba pruži drukčiji uvid i upravo se pod zaštitom svoje drukčijosti upusti u nesputanije čitanje odnosno tumačenje.

Bez razredbenih ladica

Umjesto da apodiktički uspostavlja razredbene ladice, Machiedova antologija nudi nešto nalik na Zanzottov »priručnik za uglađeno ponašanje u šumi« (str. 597), reklo bi se, u talijanskoj i svjetskoj lirskoj šumi; no ta pravila čitateljskog bontona sama podrazumijevaju da se mogu kreativno kršiti i autorski preinačivati, što i čitatelju i autorici ovoga prikaza daje široke ovlasti interpretativnoga pristupa. Na temelju te implicitne punomoći, iz snopa zraka koje tvore Machiedovu antologiju i iz nje izbijaju reflektirane i refleksijom umnogostručene (napominjem: antologija donosi sedamsto prijevoda sastavaka osamdeset dvojice autora, od čega tristo dosad neobjavljenih), kao poveznu nit ovoga prikaza biram marginalnost ili drukčijost: ne zato što bi priređivačev rubni položaj promatrača i sudionika talijanskih književnih zbivanja ičime štetio njegovoj stručnoj i moralnoj mjerodavnosti, nego upravo stoga što je on čimbenik blagotovornih aspekata njegove izvanjskosti. Machiedo je, naime, uvučen u život suvremene talijanske poezije, ali ne i u pristrana zagovorništva koja bi mu pospješivala karijeru, ili se vezivala uz kakvu drugu vrstu trgovine povlasticama ili uzajamnim uslugama, kakva neizbježno prati endogene aktivnosti nacionalnih intelektualnih zajednica.

Machiedov rub, naprotiv, izvrće raspored unutarnjega i izvanjskoga, zorno pokazujući da mjesto poezije, književnosti i uopće umjetnosti nije ni na kojemu mjestu, da ne ovisi o topografiji. Taj smisao riječi marginalnost (rubnost), dakle, spreže se u neku ruku s autorovom mimetičkom potrebom (neki teoretičari bi to nazvali produljenom izvedbom) da rasredišti institucionalne poretke nacionalne kulture — poretke u pluralu, pluralu koji dakako može zavarati, kao što svaka blizina predmeta nužno zastire mnogolikost toga predmeta, jer svatko najiluzornije poznaje ono što smatra odviše prisnim i zadanim. I sam autor u Uvodu antologije ističe zahvalnost prema slobodi svoje interesne neumiješanosti u paraliterarne zadjevice i raspodjelu hijerarhijske moći — slobodi kojoj, međutim, priznanje ni u matičnoj talijanskoj sredini nije izostalo u obliku brojnih nagrada za pjesničke, kritičko-interpretativne i antologičarske zasluge, a među inima i možda najuglednije, Montaleova nagrada (iako ga takva priznanja, kako gorko napominje Machiedo, nastoje ubrojiti u utješnu kategoriju nagrada »za strance«), dok je sam Zrakasti subjekt ovogodišnji dobitnik ugledne nagrade Flaiano.

Čitanje i prevođenje

Sastavljač antologije u prvom je redu čitatelj, a zatim i prevoditelj, kao što autor pregnantno iznosi svoj credo: »Čitanje je pomak. (...) A prevođenje: omogućavanje pomaka drugom« (str. 12). Čini mi se važnim što su u netom spomenutoj autorovoj formulaciji gramatički subjekti čitanje i prevođenje, a ne ljudski subjekt. Naime, premda je stožer razdiobe uvrštenih autora »subjekt« (koji se, kako kaže priređivač, »učinio pouzdanim kriterijem da se, polazeći od njegove dominantne funkcije, uspostave dokaziva tekstualna razlučivanja«, str. 8; subjekt »kao poetički movens«, str. 8, svojevrsno jamstvo vitalnosti poezije, usp. str. 13), taj pojam u Machieda nije omeđen jednoznačnim uputama, nego ostaje upravo zrakast — središte prikupljanja i središte odašiljanja zraka; pomičan, takav da »omogućuje pomak drugom«, pri čemu se i drugi podjednako odnosi i na čitatelja kojemu je namijenjen, koliko i na sam prevođeni tekst sa svojim neukrotivim značenjima koji ostvaruje pomak. Drugim riječima, subjekt kao prividno retoričko uporište jest upravo ono što nije čvrsto; kao i subjekt čitanja, čitani subjekt je klizište, točka prodora drugog. Zato bi se moglo ustvrditi kako Machiedova antologija kritičkom aparaturom prerušava daleko složeniju zadaću dekodiranja, srodno izazovu koji postavlja sama poezija: nije nipošto samorazumljivo ni jednom zauvijek odlučeno što se uzima kao subjekt — tradicionalno lirsko ja u dosluhu s autorskom psihobiografijom, fiktivna iskazivačka instancija odnosno mjesto s kojega se govori, naslućeni zastupnik anonimna antropološkog konstrukta ili pak metapoetička dimenzija pjesničkog teksta. Machiedov se subjekt koleba između humanog, post-humanističkog i posmrtnog pa stoga ukupna Machiedova antologija — koja je, kao što napominje Machiedo, jednako njegova koliko i tuđa, tj. nije samo skup tuđih tekstova, nego i učinak drugog i njegovih pomaka — iziskuje da u nju čitateljski drugi uloži aktivan trud kao kad je posrijedi umjetnički tekst tout court. Zrakasti je subjekt sama poezija. O antologičarovoj poetici pomaka prema drugome — prema drugome koji je podjednako i pjesnički tekst koliko i onaj tko ga čita, združeni pamćenjem i međusobnim osluškivanjem razlika vlastite nepoznate nutrine — možda najbolje može posvjedočiti nekoliko stihova iz autorovih prijevoda, između ostalih, upravo nekih rubnih autora i tekstova:

»Nisam te upoznao osobno. /Jesam li ikad upoznao ikog?« (Murilo Mendes, Camillo Sbarbaro, str. 241).

»Pouka: budite oprezni kad slušate riječi pjesnika, makar i govorili, i pisali, u prozi« (Arturo Graf, Psiha, str. 37).

»Često sile, pjesme i strasti skrovite spavaju u nama... A ipak nismo sretni. Uporno neki nam glas mrmlja u svakom trenu: To nije to« (Giorgio De Chirico, Protej, str. 118).

»Ne pripadam tebi, premda se u dubini / Tvojeg dlana sad odmaram, putniče /.../ Dok ti držiš moju tajnu na svojem dlanu / I začuđen prislanjaš uz nju svoje tuđinsko uho« (Margherita Guidacci, Školjka, str. 273).

»Položila sam svoju dušu u tvoje ruke. / Savij ih u gnijezdo. Ona samo želi / počivati u tebi. / Jedino razmakni ih ako jednom / osjetiš da bježi. Neka budu/onda kao lišće i kao vjetar, / prateći joj lijet. / I znaj da naklonost pri oproštaju/nije manja negoli za susreta. Ostaje / ista i bit će vječna. Ali različite / katkada putove valja prijeći / u poslušnosti sudbini« (Margherita Guidacci, Pretpostavljivom čitatelju, str. 279-8).

»Sazdan je od pamćenja, čovjek« (Elio Filippo Accrocca, Ljudska relikvija, str. 378).

Čovjek sazdan od pamćenja

Kao antologičar i prevoditelj koji nastoji biti promicateljem pomaka za drugog, Machiedo se također postavlja kao čovjek sazdan od pamćenja, od pamćenja koje se, u nekoliko smislova, zrakasto širi svojim zrakastim predmetom. U prvome redu, kriterij njegova razvrstavanja nisu toliko datumska kronologija, dijakronijski slijed, mehaničko nasljeđivanje, nego izborne naklonosti i stilske filijacije; da bi podupro samosvojnost vlastitih sudova, priređivač ih uvijek dijaloški odmjerava o uvide talijanskih kritičara, teoretičara i antologičara; njegove brze studije uvrštenih tekstova obiluju ne samo referencijama na talijansku (Dante, Petrarca, Boccaccio, Cavalcanti, Leonardo, Marino, Ariosto, Boiardo, Leopardi, Carducci, Svevo, Tomasi di Lampedusa, Calvino) i svjetsku književnost (Shakespeare, Poe, Baudelaire, Rimbaud, Apollinaire, Cendrars, Mallarmé, Verlaine, Eliot, Joyce, Peguy, Breton, Nietzsche, Camus, Dostojevski, Ponge, Mann), nego i intersemiotičkim reminiscencijama kako na slikarstvo Picassa, Bosklina, Turnera, predrafaelita, Muncha, Ensora, Kandinskog ili Simonea Martinija, tako i na film (Visconti, Kubrick, Curtiz). Osobita su kvaliteta predstavljačkih dijelova antologije dragocjene obavijesti o hrvatskoj recepciji ili pak paralelizmima što ih uočava, primjerice, u Ivaniševića, Tresića-Pavičića, Polića Kamova, Šimića, Nazora, Krleže, Cara Emina, Kranjčevića i Ujevića.

U skladu sa zrakastošću subjekta od kojega polazi, priređivač je osobito pozoran prema metapoetičkim sastavcima — kao primjeri mogu se navesti Palazzeschijeva pjesma o futurizmu, Fortinijeve pjesme Pasoliniju i Sereniju, te Mendesove pjesme posvećene Morandiju, Sbarbaru, Campani, Montaleu, Cavalcantiju, kao i liriku autora kao što su Gozzano, D’Annunzio, Buzzi, Campana — koji u neku ruku ispisuju unutarnju povijest književnosti i lirike.

Još jedna osobitost po kojoj Machiedova antologija odudara od srodnih talijanskih izbora duguje se pozornost koju posvećuje nezasluženo zapostavljenim autorima i žanrovima. Tako priređivač odaje iznimnu počast Arturu Grafu, kozmopolitu, teoretičaru književne povijesti, koji je ostavio nepriznanih tragova na Pavesea i Savinija; dosljedno visoko vrednuje poeziju u Italiji gotovo zanemarenoga Carolusa Cergolyja; uvrštava Marinettija i De Chirica na francuskom, kao i sastavke stranca Murila Mendesa posvećene talijanskoj poeziji i književnosti; kao poeziju valorizira prozne sastavke ne ograničavajući se samo na pjesme u prozi, nego obuhvaćajući i aforizme, pisma, crtice, parabole, pa i žanrovske hibride kao što su Pavesevi Dijalozi s Leukotejom u tradiciji Leopardijevih Moralnih djelaca ili Marinettijev Manifest, te okuplja prozne tekstove A. Grafa, F. Tozzija, G. D’Annunzija, A. Buzzija, D. Campane, G. De Chirica, G. Ungarettija, V. Cardarellija, G. Papinija, B. Marina, L. Piccola, Sbarbara i E. F. Accroke; i napokon, na posve neuobičajen način osigurava dostojno mjesto dijalektalnoj poeziji B. Marina, C. Cergolyja i I. Buttitte, za koje nalazi zanimljiva prevoditeljska rješenja. Zrakasti subjekt ne iscrpljuje se, dakle, u obavijestima koje o talijanskome pjesništvu 20. stoljeću podastire hrvatskoj književnoj javnosti; riječ je o dalekosežnijem autorskom prilogu hrvatskoj talijanistici, kojemu zrake dopiru i preko nacionalnih granica. Projekt pomaka i izmještanja što ga promiče Machiedova treća antologija talijanske poezije kao da slijedi duhovitu parafrazu Lacanove formule »mislim gdje nisam, dakle jesam ondje gdje ne mislim« iz dvaju blizanačkih i telegrafski kratkih Capronijevih tekstova pod zajedničkim naslovom Errata corrige (str. 492):

Errata

Ne znaš nikad gdje si.

Corrige

Nisi nikad gdje znaš.

Morana Čale