Snop radosna svjetla

Snop radosna svjetla

Dora Fišter kao Prosperova kći Miranda bila je ona radosna zraka predstave kakva je toj predstavi bila i nužna. No istinsko snoplje njezina svjetla bila je Edita Majić u ulozi Ariela

Na kraju životnog i umjetničkog puta Shakespeare, lomeći u obličju čarobnjaka Prospera svoj proizvodni štapić života, utječe se metafizičkoj zamisli pobjede Dobra nad Zlom. I oprašta zlima grijehe. Time potvrđuje dobrotu Dobrote. Kao krunu njezine pobjede. A to je istodobno i iskaz najvećeg optimizma i posvemašnje Shakespeareove rezignacije nad svojim dugogodišnjim kazališno-prosperovskim nastojanjima da iznađe ma kakvu drugu dramsku razrješnicu za nasrtaje Zla na Dobrotu doli njihova nepomirljiva rata, krvi — i smrti Zla. Jer takve razrješnice tih sukoba, kazali bi poklonici objektivizirajuće dramaturgije, nisu ništa drugo doli ideologizirana dramska pravda kao utjeha nadajućim se. Moguće i sam svjestan takve podozrivosti, Shakespeare se u licu Prospera, a na radost dobroga duha Ariela, tren prije nego što će slomiti stvaralački štapić kojim je oživljavao sva krvava suprotstavljanja u svojim tragedijama, onu ljudsku tvar od koje građeni su snovi i koja snovima je samo obavita, dakle malo prije nego što će skloniti se (...) gdje grob će biti mu svaka treća misao, daje oprost čak i onima koji su u svojoj pohlepi za vlašću spremni i rođena brata ubiti. (A to Shakespeareovo i oporučno utjecanje Kristovu nauku otvara u ovom našem vremenu pitanje: Hoće li zbog te svoje kršćanske geste i sva europska kultura u kojoj On zauzima središnje mjesto biti izbačena iz Prologemene Ustava Europske unije?)

Radnja Oluje zbiva se negdje između Neba i Zemlje, u području uzleta umjetnikove mašte iz koje mu se pred očima pojavljuju kao stvarna bića, duhovi i kanibali, ljudi dobri, ali i oni jako zli. Stoga sva fantasterijska pojavljivanja u Oluji, i starih znanaca iz pjesnikove kartoteke zločinaca (nameće se usporedba Klaudija iz Hamleta s Antonijem i Sebastijanom), i Prosperovo čarobnjačko pokretanje mora, i silovito bjesnilo elemenata na prijestupnike, i podatni smiraj vremena, tako pogodan za izazov ljubavi (ovaj put sretne) među djecom dvaju ljutih suprotstavljenika, i sva druga čarolijska događanja, jedni mogu pojmiti kao neodoljiv izazov maštovitu kazališnom ostvarenju takve zbiljnosti snova u kojoj snivač Prospero, pravi milanski vojvoda, nadigrava svoju zlu sudbu uzdižući se umom iznad ljudskog iskustva. I tako samouzdignut vlada elementima, dusima i ljudima da bi sve neskladnosti svijeta priveo u sklad. Drugi sve to mogu pojmiti manje poetski, a znatno više filozofski i metaforički, kao dramatizaciju rezimiranja svih onih umjetnikovih muka stvaranja dramske radnje kad u svojoj posustalosti pjesnik priziva duhove i sve tajne prirode da mu podupru moć pokretanja i ostvarivanja umjetničke zbilje.

Kazališna tvorba umjetnikove mašte

Redateljica Nenni Delmestre očigledno se odlučila na to da kazališnim činom iskaže samu kazališnu tvorbu umjetnikove mašte. Ona je stvaraoca kazališne stvarnosti Shakespearea, odnosno Prospera, stavila u situaciju kazalištarnosti, ne zbiljnosti, događanja. Samim time priklonila se istraživanju estetskog učinka kazališnih znakova, a ne iluziji događanja. Primjerice: oluja nije iskazivana imitacijom vjetra, razbuktala mora i praska gromova, nego glazbom Line Vengoecheae i koreografijom Valentina Turcua. I već ta početna scena jasno je objavila kojim će smjerom i nakanom iskaza kojih slojeva tekstovnog smisla ići predstava. Upravo se zbog toga ni svjetlo Zorana Mihanovića na rotirajućoj scenografiji Ive Knezovića i na glumcima odjevenim u svevremenskoovovremene kostime Danice Dedijer nikad nije trsilo predstaviti kao zbilja. Ograničilo se tek na znakovne intervencije u sadržaj sekvencije, ali vazda otkrivajući i pokazujući kazalištarnost zbivanja.

I ono, takvo, zaista je bilo u važnoj estetskoj funkciji smisaonoga sadržaja režije. A on se potvrđivao uistinu tako dosljedno da se te sretne večeri kazališni čin posvjedočio kao iskazatelj stvaranja i sama sebe, i književnoga djela, i glumačkog djela, i svih ostalih sastojaka. I na inerciji toga začetog smisla predstave uistinu se završna scena, u kojoj se Prosperu pokazuju lica predstave tek kao sjene iz njegove mašte, mogla doživjeti kao dosljednost redateljskoga postupka i dar svih sudjelujućih gledateljstvu željnu tako lucidnih domišljaja.

Uzlet prema nebu

No, svako djelo ima i svojih slabosti, pa valja spomenuti i njih. Shakespeareove komične scene, one koje je veliki majstor umetao između glavnih scena ponajviše zato da bi »zadovoljio publiku u parteru« svoga stoljeća, danas više ne mogu imati onu svoju izvornu efektnost pa je u ovoj predstavi nisu ni imale, iako su ih sasvim dobro igrali Nenad Srdelić i Trpimir Jurkić. Stoga bi bilo dobro da su nešto svoga vremena ustupile kraćem trajanju predstave. Suvišnim se pokazalo i dogmatiziranje inače izvanredne dosjetke prema kojoj u Kanibalu, u dobroj igri Elvisa Bošnjaka, Prosperova ostavština, riječ, začinje klicu ljudskosti. Nije, dakle, bilo potrebno još jednom i još jednom naglašavati već iskazanu asocijaciju na prve riječi, one o riječi, iz Knjige Postanka. Osim toga, čemu u predstavi igranoj na hrvatskom jeziku Kanibala osvješćivati engleskom riječju word. Josip Genda nije se pokazao kao najsretniji izbor za ulogu Prospera, i to stoga što je Gendina glumačka karizma prikladnija za sigurno hodanje po zemlji nego za uzlijetanje prema nebu. A eksperiment s Brunom Bebić Tudor u ulozi muškaraca Gonzola, starog vijećnika, pokazao se odveć nategnutim.

Posve u funkciji predstave i njezina smisla bili su Milan Pleština (Alfonzo), Milivoj Beader (Sebastijan), Ante Čedo Martinić (Antonio), Robert Kurbaša (Ferdinand). Dora Fišter kao Prosperova kći Miranda bila je ona radosna zraka predstave kakva je toj predstavi bila i nužna. No istinsko snoplje njezina svjetla bila je Edita Majić u ulozi Ariela. Sposobna i spremna na sve, i letjeti zrakom, i pjevati, i tugovati, i voljeti, i plesati, i dirigirati — činiti sve, i to činiti uvijek nekako drukčije od onoga kako se očekuje da se to čini, i to činiti tako dobro da zatječe naše neznanje o takvoj pravoj mogućnosti tog činjenja, to je bio istinski uzlet glumice.

Vlatko Perković