Slijediti zvijezdu betlehemsku

Slijediti zvijezdu betlehemsku

Sveti spisi ne osvrću se na naša mjerila u izražavanju. Za njih nema pitanja stila. Njihova forma nastaje posve bezbrižno: prema nalozima zagonetnog, neshvatljivog i neizrecivog dok se pretvaraju u svakodnevno. Njihove slike, simboli i parabole namijenjene su svakome, s onim značenjem koje upućuje i obvezuje na putovima života. Neprekidno i neiscrpno. Svima su pristupačne u beskrajnom tumačenju njihova smisla: geniju i lu+di na isti način otvaraju tajnu opstanka.

Upravo tako zvijezda nad Betlehemskom štalom vodi čovjeka svojom novošću. Rađa se jedno Dijete i jedan Svijet. To je isti događaj. To je jedno — i u svakom će se rođenju obnavljati kao neponovljivost čovjeka i neponovljivost svijeta. Samo čovjek ima sve dimenzije postojanja.

S novim svijetom u Betlehemskoj štali uspostavlja se i novo stanje u našoj vječnosti. O njemu se pjeva u Limbu! To je božanski sadržaj Djetetova rođenja. Jedino Bog može u svom rođenju započeti takvu promjenu. Čovjeku ostaje njezin svijet kao dar, koji zovemo Iskupljenje.

Božić je zato najviša radost, radost koja je moguća samo kao ljubav i nevinost. Dijete je upravo ta ljubav i njezina nevinost. Čarobna zagonetka Božićne noći je u jedinstvu djeteta koje trpi uboštvo i Božje svemoći — u posvemašnjoj neposrednosti tog događaja.

Približili smo se kraju drugoga tisućljeća. Nespokojni smo. Zbivanja su puna neizvjesnosti smućenih duša, lutanja i zamka. Potresa nas osjećanje epohalne krize — poznati i snažni osjećaj propadanja oglašava se proročki, a proročanstva su mu puna apokaliptične tjeskobe...

Nasuprot tome na naše se unutarnje nebo upravo uspinje božićna zvijezda! U Betlehemskoj štali opet se rađa Dijete i njegov Svijet u svojoj vječnosti. To je jedno. Isto! I naše se pouzdanje raduje toj neiscrpnoj novosti. Čestitamo je jedan drugome i molimo njezino dobro — sebi, svojima, našoj Domovini i našem Svijetu. Osjećamo svu dubinu činjenice da smo ispunjeni svim dimenzijama opstanka i radost da je Dijete u njemu uspostavilo vječni temelj.

Hrvatska strada. Hrvati stradaju.

Neka s Božićem u našu patnju uđe čistoća i njezina vječnost — neustrašiva veličina duše koja slijedi svoju Betlehemsku zvijezdu u svim poslovima. Ne osvrćući se!

S tom željom, ispunjenom radošću čestitanja, upućuje vam Matica hrvatska prvi broj svog Vijenca. Vjerujemo da ćemo s njim postati bliži u obavljanju našeg zajedničkog posla: izučavanja, održavanja i umnažanja svih vrijednosti naše domovine Hrvatske, svaki kao svoje osobitosti.

Na dobro vam došlo rođenje Isusovo, ljudi dobre volje!

Vlado Gotovac

»Vijenac«, br. 1, 25. prosinca 1993.

Josif Brodski

Božićna zvijezda

U hladno vrijeme u kraju sviknutom više na vrućinu

nego na zimu, na ravnu plohu nego na planinu,

Dijete se rodilo u špilji da svijet spasi time;

melo je kako samo u pustinji mete za zime.

Sve mu se činilo ogromnim, majčine grudi, žuta para

iz volovskih nozdrva, lica Baltazara, Gašpara,

Melkiora, dovučeni odnekud njihovi darovi u redu.

On je bio samo točka. A točka se svela na zvijezdu.

Pozorno, ni ne trepćući kroz oblake rijetke

na zaspaloga u jaslama dječaka, iz daleke

dubine Svemira, s drugoga njegova konca,

zvijezda je gledala u špilju. I to je bio pogled oca.

24. prosinca 1987.

25. prosinca 1993.

M. B.

Što treba za čudo? Kožuh pastira,

prstohvat danas, krupica od jučer

i pregršt sutra, dodajuć oku odmah

odgrizak prostora i nebesa komad.

I čudo će se zbiti. Dosad čudesa,

težeći zemlji, put raznih adresa,

trude se do kraja sa toliko mara

da i u pustinji nalaze stanara.

A napuštaš li kuću, neka trepće

za oproštaj zvijezda od četiri svijeće,

da za svijet bez stvari bude užežena

gledajuć za tobom, i za sva vremena.

1993.