Sfinga, tanjur i vaza

Sfinga, tanjur i vaza

Izložba u MUO-u otvorena je za javnost 15. prosinca, na dan kada je 1898. svečano otvoren zagrebački Umjetnički paviljon, prvi izložbeni prostor hrvatske secesije. A te je godine objavljena i studija Ive Pilara Secesija, što se može — piše u katalogu izložbe nedavno preminuli Vladimir Maleković, pod čijim je vodstvom započela priprema projekta — učiniti kao isticanje bizarnosti, ali je od iznimna kulturološkog značenja

Već najavama izložbe, koju je Muzej za umjetnost i obrt pripremao nekoliko godina, u jednom se dahu isticalo kako je riječ o događaju godine. Odmah po otvaranju moglo se pak čuti kako je za taj laskavi medijski naslov zaslužna dobra promidžba, jer da postav ima i nedostataka. Istina, blockbusteri više nisu u modi, ali ovakav je bio potreban. Posljednja izložba posvećena secesiji održana je 1977. godine, a tek je u povodu ove izdan katalog koji se iscrpno bavi fenomenom stila, kulture, povijesti i duha vremena u kojem ona nastaje i velikim ga dijelom određuje. Kada se sve to uzme u obzir, riječ je o zahtjevnu pothvatu. Zanimanje publike, a to je jedan od faktora mjerenja uspješnosti o kojem bismo trebali voditi računa, to dodatno potvrđuje.

Važna istodobnost pojava

Izložba u MUO-u otvorena je za javnost 15. prosinca, na dan kada je 1898. svečano otvoren zagrebački Umjetnički paviljon, prvi izložbeni prostor hrvatske secesije. A te je godine objavljena i studija Ive Pilara Secesija, što se može — piše u katalogu izložbe nedavno preminuli Vladimir Maleković, pod čijim je vodstvom započela priprema projekta — učiniti kao isticanje bizarnosti, ali je od iznimna kulturološkog značenja jer ukazuje na istodobnost pojava u promatranom prostoru; hrvatske književno-umjetničke smtore Mladost, Život i Hrvatski salon (tiskan u četiri sveska) stoje uz bok europskim časopisima Art de Décoration, Jugend, Mir iskustva ili Ver Sacrum, koji su promicali »novu umjetnost«, piše Maleković. Te su europske tokove i trendove, razvidne iz pojedinih cjelina na izložbi te, što je važno za dalja proučavanja i neke moguće revalorizacije, dvadesetak tekstova kataloga u kojima se stručnjaci bave arhitekturom, slikarstvom, fotografijom, pokućstvom i uređenjem interijera, oblikovanjem metala, stakla i keramike, modom, ali i književnošću, kazalištem i glazbom.

Kompleksni postav izložbe?

S više od tisuću izložaka pokriveno je razdoblje od 1897. do 1918. godine, a arhitekt ga je Željko Kovačić, u suradnji s Nadom Premerl i Studijom Rašić, nastojao predstaviti kompleksno. »Godine 1897. naša se umjetnost uskladila s onim što se događalo u Europi, ona u potpunosti razumije Zeitgeist. Protagonisti tog vremena svjesni su svoje uloge, secesija želi kreirati svijet oko sebe. Dakako tomu teže i ostali stilovi, ali ona govori javno, programatski. Mislim da upravo u njoj leže začeci avangardi i svega ostalog što je uslijedilo u dvadesetom stoljeću«, istaknuo je voditelj projekta i ravnatelj Muzeja Miroslav Gašparović. Posjetitelj doista i može doživjeti duh vremena šetnjom uz rekonstrukciju zagrebačke kavane Corso, radnu sobu arhitekta Martina Pilara, uživajući, primjerice, u »živim fotografijama«, filmu o Splitu koji 1910. snima Josip Karaman, zavirujući u vitrine s damskom modom — francuskom, bečkom ili, kako pokazuje jedna oprava koju je osmislio Bela Čikoš — Sesija, onom nadahnutom narodnom nošnjom.

Rastegnut na oko tisuću četvornih metara, postav gubi na snazi na prvom i drugom katu muzeja, gdje se predstavlja arhitektura. Nizanje fotografija i nacrta vrsnih i važnih, ali nedovoljno istaknutih i zagušenih ostvarenja, nikako nije način zadržavanja pozornosti gledatelja. Ako smo u tom dijelu zakinuti za senzacije kakve nudi ostatak izložbe, to svakako nadoknađuje odluka da se dio projekta posvećen arhitekturi predstavi i u nekadašnjoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici na Marulićevu trgu, u glasovitu zdanju Rudolfa Lubynskog. Dvaput tjedno, uz najavu, ondje će se moći razgledati izložba koja se bavi isključivo tim objektom, ističe Gašparović. »Riječ je o kapitalnom, reprezentativnom djelu europske secesije, u pravom smislu Gesamtkunstwerku, ostvarenju totalnoga dizajna od podruma do sova na krovu zgrade«, podsjeća Gašparović i dodaje kako vjeruje da će uskoro biti završeni restauratorski radovi u velikoj čitaonici biblioteke pa će i ona, dogovor je s Hrvatskim državnim arhivom koji je danas smješten u zgradi, biti otvorena za javnost. Osim toga, za trajanja izložbe neka će najvažnija arhitektonska ostvarenja u Zagrebu biti posebno označena, a u taj su se projekt uključili i Osijek, Split, Rijeka, Opatija i Pula.

Važne stilske odrednice

No vratimo se na središnji postav. Sam ulaz u njega posebno je naglašen — ondje su Meštrovićeva sfinga, motiv s tanjura Antonije Krasnik i vaze Tomislava Krizmana te boca ljekovitoga pripravka Elsa fluid, čime se ukazuje na mnogoznačnost secesije. »Intrigantna osobnost, Krizman je bio slikar, grafičar i dizajner, pokušao je, a neuspjeh to ne umanjuje, pokrenuti zagrebačku školu za dizajn. Antonija Krasnik je pak umjetnica koja je postigla vrijedne rezultate u Beču, na izložbama Mosera i Hoffmana bila je posebno apostrofirana, o njoj se pisalo u najuglednijim svjetskim časopisima«, ističe Gašparović. Ivan Meštrović je pak kao paradigmatski kipar ne samo u nas nego i u europskom kontekstu odredio drugu, kasnu fazu secesije. A što se tiče proizvoda Elsa fluid, ljekarnik i poduzetnik Viktor Feller istaknuo je bio njegovu reklamu na svojoj trgovačko-poslovnoj zgradi koju je u Jurišićevoj ulici u Zagrebu projektirao Vjekoslav Bastl. Pripravak je bio tražen i izvan zemlje i na određeni način simbolizira početak promidžbenoga načina razmišljanja na našim prostorima. Secesija u Hrvatskoj kao da se rukovodila tim načelima, ali naznaka o tome da bi proizvod Muzeja za umjetnost i obrt bio tražen na nekom drugom tržištu zasad nema.

Ružica Šimunović