Seksualni darvinizam

Seksualni darvinizam

Film postaje zanimljiviji tek u onim prekrasnim trenucima kad kadrovima zagospodare ženski likovi (Isabella Rossellini, Elizabeth Berkley i nadasve fenomenalna Jennifer Beals)

Postoji dobar dio američkih niskobudžetnih filmaša koji se jako trude dokazati svoju kulersku pripadnost generaciji Sundancea i toga se drže kao pijan plota. Njihov je rukopis postao toliko prepoznatljiv u vječnu dokazivanju autorske neovisnosti, da je to već postalo pomalo blazirano. Jer, kao što Woody Allen-movie više nije film, nego podžanr, tako i američki bla-bla-movie, koji se voli šlepati na estetiku Sundancea, postaje neka vrsta podžanra per se. Slavni počeci bla-bla-filma naziru se na izmaku sedamdesetih, kad na scenu stupa veliki guru svih američkih niskobudžetnih filmaša John Sayles (šifra: Povratak sedmorice iz Secaucusa), kojem je bila dovoljna jedna najobičnija prostorija da u nju ugura svoje traumatizirane protagoniste koji su preživljeli psihodelične šezdesete, raspravljajući o životu i seksu. Potom je identičnu strategiju preuzeo Lawrence Kasdan u Velikoj jezi.

A tom bizarnom podžanru ubrizgana je u devedesetima povećana doza sarkazma i drske satire s pojavom Neila LaButea (šifra: Prijatelji i ljubavnici) i Jennifer Goodman (šifra: The Tao of Steve alias Sve njegove žene). Sudbine njihovih nepopravljivih ševaca klasični su primjeri seksualnoga darvinizma, dok teoretiziraju o brojnim erotskim pustolovinama, brojeći komade koje su odvukli u svoje brloge. Poput Stevea i njegova seksualnog taoizma, mantre arogantnog i bezobzirnog ženskara Rogera, nisu ništa drugo nego glas Kiddova pervertirana razuma. On je muška varijanta Samanthe iz Seksa i grada, samo što umjesto šarenih trendovskih kafića i Manolovih dućana, više voli klaustrofobiju polumračnih barskih interijera između Greenwich Villagea i Central Parka.

Podmukla kreatura

Kiddu se, dakle, dogodio klasični primjer niskobudžetnoga bla-bla-filma. No, Kiddova studija karaktera nije molijerovska u svojoj mizantropiji, kao što ni njegovi dijalozi nisu romerovski. Jer, Rohmerovi junaci mnogo pričaju, ali su simpatični. Kiddov hiperaktivni neurotičar to nije, koliko nas god redatelj pokušava natjerati da ga zavolimo. Rogerova Eliza ubrzo se ukazuje u liku njegova neiskvarena šesnaestogodišnjeg nećaka. A tijekom dječakove seksualne inicijacije likovi prelaze u posve drukčije stanje, kako to najčešće biva u sličnim situacijama. No, bez obzira na sve njegove unutarnje mijene, Roger ostaje iritantan. Film postaje zanimljiviji tek u onim prekrasnim trenucima kad kadrovima zagospodare ženski likovi (Isabella Rossellini, Elizabeth Berkley i nadasve fenomenalna Jennifer Beals).

No, kako se film približava svjetlijem epilogu, začinjenom nepotrebnim didaskalijama, tako se počinjemo pitati što je u toj podmukloj kreaturi toliko posebno da zaslužuje čitav jedan film. Nadasve u trenutku kad shvatimo da ga autor virtualno pretvara u junaka. Jer, čak i kad mrzi djevojke koje grade osobnost na temelju nekoliko pročitanih tekstova u »Cosmopolitanu«, autor se ne trudi dublje zarezati u patologiju transformiranja žena u objekte. Tada se Kidd opasno oslanja na plošnost televizijskoga sitcoma. Na kraju krajeva, Roger Dodger i nije mnogo bolji od uspjelije epizode Prijatelja. Za neke će to biti i više no dovoljno. A u analima Sundancea ostat će tek upamćen kao film koji je vječnom glumcu iz sjene, anemičnom Campbellu Scottu, napokon pružio šansu da učini veliki iskorak i zablista u posve atipičnoj ulozi.

Dragan Rubeša