San o kazalištu

San o kazalištu

Ljubavnički četverolist odlično funkcionira, ali možda na prvom mjestu treba istaknuti atmosfersku čaroliju scenske glazbe Darka Hajseka

Kada tako nepopravljivi sanjar kakav je Shakespeare hoće najljepše sanjati, on sanja teatar. Što je san za Shakespearea, drugim riječima, nego neprepoznavanje zbilje. Što je pak zbilja u Snu ivanjske noći: Je li to Tesejevo pompozno vjenčanje s Hipolitom i njegova komparserija, predstava Pirama i Tzibe u izvedbi obrtničkog društvanca ili pak način kako sve to vide Oberon, Titanija i Puk, vilinska bića kojima je pravo prebivalište zapravo teatar.

Vilinski svijet

Ono što današnjega gledaoca mora s pravom oduševljavati u Snu ivanjske noći to je neoriginalna originalnost dramatičara koji je posudio sve sastavnice svoje komedije i složio ih u tri usporedne tek ovlaš povezane radnje. U toj lošoj povezanosti triju radnji Sna sadržana je osebujna teatralnost te komedije, gdje svaka paralelna radnja govori svojim jezikom, iako je uloge Teseja i Oberona, Hipolite i Titanije vjerojatno povjerio istom glumcu (glumici), pokazavši time da poštuje kazališnu konvenciju. Oberon je zapravo kazališni ravnatelj, a Puk redatelj koji je usput i glavni glumac. U stanovitom smislu svrha uprizorenja Sna ivanjske noći da se vile i vilenjaci otmu svojim maskama i preobrazbe u djelatne sile / djelatnike živog teatra.

Svako suvremeno uprizorenje Sna mora dakle konkretno odgovoriti što je kazališno vilinski svijet, a to je, upućuje Brook, od svega najteže. Vidjeli smo da ga je taj redatelj riješio manirističkim spojem Teseja i Oberona, koji je spojnica realnog i nadrealnog. Redatelj Petar Veček vidi taj problem kostimografski-opisno pa odijeva vile kao djelatnice kakva elizabetinskog bordela a da nam nije konkretnije predočeno što one u predstavi kazališno rade.

Početkom predstave — s Pukom koji spava na prosceniju te probudivši se izgovara završne stihove o varci sna — Veček je propustio priliku da, kao Brook, ukaže na Puka kao tvorca kazališne iluzije kada glumac koji ga igra prođe kroz gledalište te pokazuje svoje ruke, instrumente kazališne čarolije, unaprijed moleći za pljesak — Give your hands! U Večekovoj predstavi Puk je samo vilinsko biće koje izvršava Oberonove zapovijedi.

Pirna komedija

U čemu je uspjeh ove svadljive, jasno konstruirane predstave koja je pobudila znatnu glumačku energiju? Ponajprije u razigravanju dviju preostalih sastavnica, zapravo dvaju stupova radnje, ljubavničke i obrtničke scene. Tesej (Zvonko Zečević) bio je postavljen u svečanu ložu varaždinskoga kazališta u bijelom mundiru (nažalost bez lente), čime je istaknuta državna prigoda pirne komedije, a izbjegnut sukob s očinskim autoritetom. Ljubavnički četverolist odlično funkcionira na osnovi karakterološke i fizičke razlike između Hermije i Helene (odlične Sunčane Zelenika Konjević i Beti Lučić), a nešto manje Lisandra i Demetrija (konkretni Hrvoje Klobučar i Robert Plemić). U Večekovoj predstavi obrtnička se sastavnica nametnula kao glavna atrakcija predstave nepogrešivim učinkom kajkavizacije Tomislava Lipljina. I u obrtničkoj družini su modelirani kontrasti, pri čemu valja istaknuti Slauha Ljubomira Kerekeša, Kantu Nikolaja Popovića, a nadasve Šlajma Stojana Matavulja, jednog od najzaslužnijih za uspjeh predstave u cjelini.

Ima u Večekovoj predstavi ritma i spontanosti, ali izuzme li se obrtnički igrokaz, njoj nedostaje izrazitijeg redateljskog rukopisa i mjesta koja bi se pamtila. Varaždinski HNK jedno je od rijetkih kazališta kojeg ansambl još ima unutarnju koheziju pa toj koheziji nadasve treba zahvaliti za ovaj uspjeli susret sa Shakespeareom. Napokon, ali možda na prvom mjestu, treba istaknuti atmosfersku čaroliju scenske glazbe Darka Hajseka.

Zvonimir Mrkonjić