Razigrana antiutopija

Razigrana antiutopija

Pojedini dijelovi filma sjajni su primjeri duhovitosti i filmskoizlagačkoga umijeća. Izdvajam montažnu izvedbu sekvence u kojoj mesar vodi ljubav s djevojkom iz susjedstva, a ostali stanari u svojim prostorima izvode uobičajene kućanske aktivnosti

Francuski filmaši Jean-Pierre Jeunet i Marc Caro započeli su suradnju početkom osamdesetih, režirajući zajedno nekoliko kratkih igranih filmova. Tijekom predstojećega desetljeća bavili su se samostalnim projektima da bi nakon toga režirali svoj cjelovečernji prvenac Delikatese (1991), ostvarenje u koje su vješto uklopili elemente futurističke priče, bajke i crne komedije. Radnja se događa u Francuskoj nakon nuklearnoga rata, a budući da vlada velika nestašica hrane, lokalni mesar (Jean-Claude Dreyfus) zarađuje prodavajući mušterijama ljudsko meso. Ubrzo zapošljava novoga pomoćnika (Dominique Pinon), kojega također namjerava zaklati i prodati, ali problem nastaje nakon što se njegova kći (Marie-Laure Dougnac) zaljubi u došljaka.

Dakle, posrijedi su klasični motivi bajke o Ivici i Marici, a kako bajke ne idu u preduboko karakteriziranje likova, tako su Caro i Jeunet odredili svoje likove površinski. Snaga njihova filma zapravo izvire iz narativne i vizualne razigranosti, sposobnosti da poznate sižeje predoče vizualno inventivnim postupcima. Sjajni scenografi (Jean-Philippe Carp, Miljen Kreka Kljaković) i direktor fotografije Darius Khondji uspjeli su dojmljivo predočiti futuristički svijet ispunjen kontrastima. U maštovito osmišljenoj kući čiji je vlasnik mesar, osim mnoštva luckastih tehničkih i tehnoloških izuma, postoji i širok raspon stambenih prostora — od iznimno sređene i uredne sobe mesarove kćeri, do poplavljena stana u kojemu starac degutantne pojave uzgaja puževe i žabe. No, kako god izgledali, interijeri ipak odišu toplinom doma, za razliku od vanjskih prostora. Rijetki kadrovi eksterijera prikazuju sumoran i maglovit okoliš u kojemu se jedva naziru obrisi građevina.

Toplina skriva opasnost

Paradoksalno je da su stvarne uloge tih prostora potpuno suprotne od očekivanja koja se spomenutim postupcima nameću. Upravo u toplini mesarove zgrade krije se najveća opasnost, jer vlasnik sa sjekirom traži sljedeću žrtvu. Jeunet i Caro znali su komu povjeriti vizualno dizajniranje filma i kako objasniti što žele postići, ali istodobno su izvrsno realizirali iznimno važnu narativnu zadaću. Njihov je pristup dinamičan, učinkovit i svjež, uspijevaju ostvariti čvrstu i narativno glatku cjelinu, vješto se poigravaju stalnom napasti kanibalizma i crnim slutnjama antiutopijske budućnosti.

Pojedini dijelovi filma sjajni su primjeri duhovitosti i filmskoizlagačkoga umijeća. Izdvajam montažnu izvedbu sekvence u kojoj mesar vodi ljubav s djevojkom iz susjedstva, a ostali stanari u svojim prostorima izvode uobičajene kućanske aktivnosti (čišćenje tepiha, napuhavanje gume na biciklu, sviranje čela, ličenje stropa). Pritom izvođači ostalih aktivnosti nastoje pratiti škripanje mesarova kreveta, sve više ubrzavajući ritam, dok ne dođe do potpuna kolapsa.

Zgodno je napomenuti da Jeunetov i Caroov sljedeći film Grad izgubljene djece (također tijekom ove godine prikazan na televiziji) u stilskom pogledu ima mnogo dodirnih točaka s Delikatesama. Radnja se također odvija u bliskoj postapokaliptičnoj budućnosti, filmskom cjelinom dominiraju razigrana likovna i scenografska rješenja, čak su i glavni glumci isti (Dominique Pinon i Jean-Claude Dreyfus). Nakon Grada izgubljene djece redatelji se razilaze, Caro uspijeva režirati još jedan kratki film, a Jeunet proživljava stvaralački zanimljiviju sudbinu. Kratkim izletom u Hollywood (Alien: Uskrsnuće) nije se osobito proslavio, ali je izvrsnom pričom o dobrodušnoj djevojci Amélie Poulain uspio osvojiti publiku i kritiku.

Elvis Lenić