Radost Mediterana

Radost Mediterana

Sve u svemu, vrlo dobra predstava koja uspijeva sjediniti umjetnost s komercijalnim ukusom šire publike, koja na trenutke uspijeva i dirnuti, no u cjelini ne iznenađuje, nego ostaje unutar očekivane poetike nacionalnih kazališta

Nakon komercijalno isplative Karoline Riječke, Hrvatska drama riječkoga HNK Ivana pl. Zajca uprizorila je još jednu predstavu koja će, vjerujem, temperamentnim nastupima glumaca, naglašenom glazbom i razigranim fizičkim teatrom (prizori borbi i plesa) privući publiku. Riječ je o De Filippovoj Filumeni Marturano u režiji jednoga od najuspješnijih srpskih redatelja mlađe generacije — Jagoša Markovića. No, za razliku od njegova Skupa, koji je ponudio radikalno iščitavanje komediografskoga klasika, poetika Filumene Marturano ostaje unutar prilično konvencionalna kazališna mišljenja.

Esencija života

Jedno od ugodnih iznenađenja predstave jest prijevod Daniela Načinovića, takozvani čakavsko-napolitanski internacionalni koktel koji se koristi tipičnim postmodernim kolažnim miješanjem raznorodnih elemenata (nekoliko vrsta čakavice, književni standard te napolitanski umeci iz izvornika, uz napolitansku glazbu u izboru samoga redatelja). Time se i jezičnim (i glazbenim) planom sugerira uzdizanje pojedinačnoga na opće — nije važno točno odrediti mjesto i vrijeme radnje, nego prikazati esenciju Mediterana, koji kao trajna Markovićeva fascinacija postaje esencijom same uskovitlane energije života.

No, da bi ona dostojno odjeknula sa scene, u ovoj su predstavi od presudne važnosti glumačke kreacije, osobito Ksenije Prohaska kao Filumene i Alena Liverića kao Domenica. Iako oboje vrlo dojmljivi, u njihovoj glumi postoji, po mom mišljenju, veliki problem — pretjerana egzaltiranost i velike geste oslikavaju mediteranske strasti i temperament, no onemogućuju potpuniju sliku burnog emotivnog života pojedinca, u koji su uključene i minuciozne geste te iskre nježnosti, ranjivosti, životne radosti i još koječega. Njihove unutarnje oluje stoga ostaju na razini trenutnih koleričnih ispada, lišeni punine kruga koja bi im ulila trajniju snagu i dublje djelovanje.

Osim toga, u današnje vrijeme, kada je u kazalište stupila takozvana filmska gluma što se temelji na posve minucioznom naturalizmu, ovakva vrsta glume naglašenih gesti i lišena detalja djeluje pomalo zastarjelo i melodramski. Dakle, gluma je barokno dojmljiva, no iznimno vidljiva, te ne prelazi rampu prema životu i ne doseže željenu energiju životne sile sazdanu od tisuće i tisuće različitih komadićaka. Čini se da su i Liverić, kojem je to, usprkos kritičkim opaskama, iznimno važna kreacija u glumačkom razvoju, i naročito Prohaska, stalno u grču burnog emotivnog življenja koji se vidi na njihovim dramskim licima, no u određenim bi trenucima trebao kroz sebe propustiti i čistu radost, nježnost i ljubav. A ne propušta, jer taj grč postaje ustaljenom formom. Vanjska forma postala je prekrutom i ne oblikuje se više u odnosu na unutarnja previranja duše. Bi li se glumci mogli lišiti tog egzaltiranog grča, opustiti se, osluhnuti unutrašnjost vlastitih likova te postati njezinim podatnim medijima? Tek tada će ova predstava zaista progovoriti o Mediteranu, o životu i o ljubavi.

Iskravost i spontanost igre

Navedenoj egzaltiranosti idu u prilog i u prvom dijelu predstave predugi prizori svađa u kojima se emocionalna napetost posve ispuše u nepotrebnu ponavljanju istih argumenata — dramaturške škare Magdalene Lupi trebale su oštrije zasjeći u tkivo teksta.

S druge strane, dramaturški je neočekivano i maštovito razriješen kraj predstave, u kojem umjesto teksta slijedi temperamentni ples na vjenčanju Filumene i Domenica. Taj posljednji prizor odiše konačno iskonskom snagom i radošću Mediterana. I uopće, cijela je predstava prožeta prizorima temeljenima na glazbi i fizičkom teatru (inače sjajan govor tijela koji, ipak, na trenutke prelazi u prenaglašeni melodramski patos, osmislila je Marija Momirov).

Od ostalih se glumaca istaknula Edita Karađole (Filumenina služavka Rosalia) koja je od male uloge istkala autentični scenski biser balansirajući na granici realizma i karikaturalnosti. Zapravo, jedino su ona i sjajni Zdenko Botić (Domenicov sluga Alfredo) iskrenošću i spontanošću igre sa scene u cijelosti prenosili Markovićevu željenu iskonsku silu života. Tri su sina (Damir Markovina, Alex Đaković i Damir Orlić) uigrano funkcionirala, no na trenutke su prenaglašeno skretali u karikaturalnost. Leonora Surian (Diana) prekrasno je pjevala, no glumački je bila prilično ukočena. U predstavi se još pojavljuju i Bosnimir Ličanin i Dragana Tomšić, koja pojavnošću što podsjeća na Srdelušu iz Amarcorda unosi u predstavu tipičnu felinijevsku notu, naglašenu i velikim stajaćim starinskim satom što otkucava vrijeme. Amarcord — Mediteran — ljepota i prolaznost življenja. Uz sat, scenografijom Ljerke Hribar prevladava i element vode, koja tijekom cijele predstave curi iz nakošene pozadine scene na proscenij, gdje se zbivaju središnje dramske situacije. Voda kao simbol, ponovno — Mediterana, ali i pročišćenja što slijedi na samome kraju, u činu vjenčanja. Efektnosti scneografije pridonijelo je i oblikovanje svjetla Denija Šesnića, a konvencionalnu su kostimografiju osmislile Božana Jovanović i Sandra Dekanić.

Sve u svemu, vrlo dobra predstava koja uspijeva sjediniti umjetnost s komercijalnim ukusom šire publike, koja na trenutke uspijeva i dirnuti, no u cjelini ne iznenađuje, nego ostaje unutar očekivane poetike nacionalnih kazališta.

Tajana Gašparović