Prežije li kultura, prežije národ

Prežije li kultura, prežije národ

Vizija gospođe Mede Mládek, koja je na početku pedesetih godina prošlog stoljeća studirala povijest umjetnosti u Parizu, bila je transformirati povijesni kompleks mlina Sova u muzej moderne srednjoeuropske umjetnosti, to jest u muzej koji bi čuvao i izlagao jedinstvenu zbirku umjetnina koju su skupili ona i njezin suprug Jan Mládek. U doba komunističke vladavine podupirali su i promovirali proganjane i underground umjetnike

U prebogatoj kulturnoturističkoj ponudi Praga, grada koji itekako cijeni svoju baštinu, te je odlično zna prezentirati, posebno zanimljivo mjesto zauzima Muzej Kampa, smješten u starom mlinu Sova na obali Vltave. Muzej je osnovao bračni par Mládek, ljubitelji umjetnosti češko-američkoga podrijetla. Vizija gospođe Mede Mládek, koja je na početku pedesetih godina prošlog stoljeća studirala povijest umjetnosti u Parizu, bila je transformirati povijesni kompleks mlina Sova u muzej moderne srednjoeuropske umjetnosti, to jest u muzej koji bi čuvao i izlagao jedinstvenu zbirku umjetnina koju su skupili ona i njezin suprug Jan Mládek. U doba komunističke vladavine podupirali su i promovirali proganjane i underground umjetnike. Izlažući njihova djela u Sjedinjenim Državama i drugdje u svijetu, nastojali su ih uključiti u širi kontekst moderne umjetnosti. Oboje su vjerovali da je kultura osnova opstanka naroda i taj njihov moto ispisan je na pročelju muzeja — Pűežije li kultura, pűežije národ. Ta rečenica nekima možda zvuči banalno i patetično, no trebalo bi je češće ispisivati, pogotovo u sredini u kojoj se sustavno zanemaruju i uništavaju kulturna dobra, a umjetnost smatra rezervnim sredstvom u slučaju da zataje sportski i estradni uspjesi.

Spomenik velike vrijednosti

Rekonstrukcija mlina Sova odvijala se od 2000. do 2001. godine pod vodstvom Helene Bukanovske. Budući da je riječ o spomeniku od velike kulturne vrijednosti, kao u većini sličnih primjera prenamjene objekata pokrenule su se rasprave o opravdanosti sama postupka, no danas je većina Pražana prihvatila novi muzej.

Osnovna ideja rekonstrukcije bila je sačuvati genius loci objekta koji je već stoljećima činio organsku cjelinu, čiji su obrisi vizualno dominirali istaknutim nasipom Kampa.

Jedna od opasnosti s kojima su se inicijatori morali suočiti bilo je pitanje poplava, naime, u tom bi slučaju voda dosegnula razinu drugoga kata. Dakle, pri izvedbi moralo se misliti na prijenos izložaka, osoblja i posjetitelja, posebno hendikepiranih, na gornje katove, uzimajući u obzir kapacitete, a veličina zgrade bila je za to neprimjerena.

Što se tiče odnosa arhitektonskih vrijednosti, među najistaknutije elemente pripadaju pojedini renesansni dijelovi, glavni južni zabat i vanjski zid s tornjem. Bitna zadaća bila je osigurati statičku i hidrološku sigurnost. U estetskom pogledu, konzervatori su se oslanjali na eruditski i senzibilni pristup Josefa Schulza, arhitekta s kraja devetnaestog stoljeća, to jest svakako se nastojalo sačuvati izvorni duh građevine, dakako putem kreativne interpretacije koja bi ostavila i biljeg našega vremena. Tako se na primjer u građevinu ušlo s najnovijim materijalom, čelikom, koji se rabi u izgradnji svemirskih letjelica. Od njega su izrađena stubišta, okviri vrata i prozora. Na prvi pogled hladni i neugledni materijal, neispoliran, mrljaste sive boje, ipak se dobro uklopio u cijeli ambijent. Prilično je neutralan, pa se ne tuče s bjelinom zidova, i ne odvlači pozornost od izložaka, ali dovoljno očito podcrtava novonastalu promjenu. Na krovu muzeja nalazi se staklena konstrukcija, možda reminiscencija na Peiovu piramidu ispred ulaza u Louvre, muzeja koji se također uselio u stariji kompleks drukčije prvobitne namjene.

Zanimljiv izložbeni program

U muzeju koji ugošćuje periodične izložbe (najnovija je izložba Yoko Ono u trajanju od 11. prosinca 2003. do 29. veljače 2004. — pod naslovom Women’s Room) nalazi se stalni postav zbirke Jana i Mede Mládek, koja uključuje radove pionira apstraktne umjetnosti Františeka Kupke (1871-1957) i češkog kubističkog kipara Otta Gutfreunda (1889-1927) te suvremena djela od 1960-ih do danas istaknutih srednjoeuropskih umjetnika Češke, Slovačke, Poljske, Mađarske i Jugoslavije. Jugoslavije? Da — tako piše u prospektu koji se može kupiti u muzeju i na muzejskoj web-stranici (doduše uz same eksponate navodi se iz koje je republike autor). Začuđujuće je (i pomalo žalosno) da se ne razlučuju hrvatski, crnogorski i srpski umjetnici, nego se trpaju pod isti atribut države koja više ne postoji. Kad bi bila riječ o Sjedinjenim Državama, čak i Francuskoj ili Velikoj Britaniji, još bismo mogli slegnuti ramenima i zadovoljiti se samim uvrštavanjem naših umjetnika, no neshvatljiv je postupak Čeha, koji su s nama dijelili sličnu povijest i sudbinu.

Bilo kako bilo, u muzeju se nalaze crteži, slike i skulpture, uglavnom iz Sorosove donacije, Branka Ružića (Drugo kameno doba, 1972; Križ, 1972), Ivana Kožarića (Bez naziva, 1965; 1979), Đure Sedera (Žena s cvijetom, 1982), Stjepana Gračana (Bez naziva) i Zlatka Kauzlarića-Atača (Razodijevanje, 1987).

Važan dodatak stalnom postavu čini skupina djela koja su 1989. godine donirali češki i slovački umjetnici u počast tada teško bolesnu povjesničaru umjetnosti Jindűichu Chalupeckom. Najnovija je donacija zbirka Jiűija i Bele Kolaű s djelima klasične češke moderne umjetnosti i vodećih predstavnika avangarde — članova Skupine 42, čiji je član bio i sam Jiűi Kolaű, te s djelima eksperimentalne umjetnosti iz 1950-ih i 1960-ih češke konceptualne umjetnosti i radovima ostalih poznatih internacionalnih umjetnika dvadesetog stoljeća.

Zbirka moderne umjetnosti

Zbirka je srednjoeuropske moderne umjetnosti dakako projekt u stalnu nastajanju i obnavljanju. Također, Muzej Kampa ugošćuje rastući centar dokumentacije. Iako će se usredotočiti uglavnom na umjetnike čija su djela predstavljena, centar kani proširiti područje djelovanja. Zbirka se trenutačno znanstveno proučava i dokumentira, a taj proces uključuje i dokumentaciju i arhiviranje vezanih književnih djela.

Mlin Sova prvi se put spominje u spisima 1393, no smatra se da je ženski benediktinski samostan svetoga Jurja osnovao na tom mjestu mlin još u desetom stoljeću. Ime je dobio po jednom od ranih vlasnika Václavu Sovi. On je mlin stekao 1478. nakon husitskih ratova. Potkraj šesnaestog stoljeća, nakon požara, mlin je rekonstruiran u kamenu, a za Tridesetogodišnjeg rata koristila se njime švedska vojska. Zadržao je svoju uglavnom renesansnu arhitekturu dok ga nije sredinom devetnaestog stoljeća uz pomoć poznatih arhitekata, Josefa Malickog i Františeka Srneca, obnovio, proširio i prenamijenio u mlin na paru i obiteljsku rezidenciju znameniti poslovni čovjek František Odkolek. Godine 1896. kompleks je ponovno stradao u požaru i 1920. otkupio ga je grad Prag. S manjim popravcima korišten je tijekom godina kao obiteljski stan, radionice za drvo i metal, i naposljetku kao dio Čehoslovačke akademije znanosti.

Zanimljivo je da su se prvi planovi za prenamjenu u modernu galeriju javili već između dva svjetska rata. San mnogih ljubitelja umjetnosti ostvario se 26. rujna 2001, kad je muzej otvoren za publiku. Tadašnji češki predsjednik, Vaclav Havel, otvorio je muzej, a i sam je donirao skulpturu češke umjetnice Magdalene Jetelove. Oko petnaest tisuća posjetitelja došlo je vidjeti objekt koji ne samo da je povratio svoju staru slavu, nego je postao mjestom koje sudjeluje u stvaranju novih umjetničkih tokova.

Barbara Vujanović