Prepuštanje emocijama

Prepuštanje emocijama

Najavljen nepunih tjedan dana ranije, prosinački koncert Josipe Lisac, nazvan Mojoj ljubavi, bio je posvećen dvanaestoj godišnjici smrti Karla Metikoša, životnog partnera i izvanserijskog skladatelja koji je obilježio Josipin privatni život i profesionalnu karijeru.

Zakašnjela najava koncerta bila je svojevrsno upozorenje da je nastup pripremljen manje pozorno negoli smo to u Josipe Lisac navikli. Ta se bojazan, nažalost, tijekom koncerta pokazala opravdanom. Pritom, treba odmah reći da nikako nije bila riječ o prosječnome koncertu, nego vrlo visoko profesionalno odrađenom nastupu. Izraz odrađen možda je pomalo nepravedan kada govorimo o Josipi Lisac, jer je ona, iako promukla glasa, koncert otpjevala iznimno nadahnuto, osjećajno i raspoloženo. Isto tako, Josipin prateći sastav — Tomljanović, Grah, Šercar, Vnuk, Ivelić, nikako nije mogao razočarati, jer smo na njihovu muzikalnost, uigranost, često i virtuoznost, a zasigurno visoku razinu muziciranja, već navikli.

Prvi problem bio je svojevrstan uvod u koncert — neadekvatno prezentirana izložba fotografija te zagonetni prolog slovenskog dua na didgeridoou, koji nije začudio neobičnošću, nego tretmanom (glazbenici nisu ni predstavljeni). Improvizaciji se još više primaknula nedojmljivo uređena scena, što u Josipe svakako ne očekujemo, te ponajviše izbor gostiju.

Budući da nam se kao referencija nameće prošlogodišnji nastup na istoj sceni, mora se reći da je tadašnji amalgam hita Život i Targetove (Tram 11) reperske Pljačke zvučao mnogo uvjerljivije i inovativnije od, gotovo na silu, uloge Hladnoga piva u Hazarderu. Za razliku od toga, za potrebe dueta, razložan je bio izbor Ivane Husar iz skupine Divas, no pravo razočaranje bilo je gostovanje Nine Badrić. Neupitna glasa, pjevačica je skladbu Misli izvela u maniri, bez razumijevanja i s mnogo besmislena glasovnog paradiranja. Entuzijastična publika, vrlo raspoložena ove večeri, sve je nastupe, ipak, toplo pozdravila, kao i novu tirkiznu boju kose te decentno inventivne komplete Josipe Lisac.

O konceptu koncerta možda najviše govori činjenica da se on, repertoarno, od prošlogodišnjega nije razlikovao gotovo nimalo. Čak je i poredak skladbi bio jednak.

Nedovoljno pomno osmišljen koncert i nedostatak novih kompozicija pokušalo se, čini se, nadoknaditi ponovno izmijenjenim aranžmanima, što smo do sada, bezrezervno, prihvaćali kao dobrodošlu stvar u vječnoj Josipinoj potrebi za inovacijom i iznenađenjem. Ovom prigodom aranžer Gojko Tomljanović otišao je još korak dalje (rekli bismo — predaleko) od prošlogodišnjega formata, koji je bio pogođen idealno i koji je kompozicijama dao novu, zanimljivu dimenziju. Ovaj put, poneke su skladbe dovedene na rub prepoznatljivosti, što svakako nije kompliment skladateljima.

U svemu tome Josipa Lisac uspjela je ponovno glasovno i stilski briljirati, a ono što nikako nije došlo u pitanje to je, po riječima umjetnice, prepuštanje emocijama, odnosno neobično jaka tajna veza s publikom, koja je i ovaj put pobijedila.

Velimir Cindrić