Povratak u zavičaj

Povratak u zavičaj

Retrospektivna izložba u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku (autor izložbe Igor Zidić) okuplja tristotinjak djela — crteža, akvarela, ulja, kao i dokumentarističkog materijala što upotpunjuje sliku autorski distinktivnog i likovno zaokruženog opusa

Zidine i tvrđave, crkve i samostani, Sv. Vlaho, Stradun, dubrovačka slikarska škola, koloristi »trolista«... U mozaiku povijesno — umjetničkih istina i dubrovačkih znamenja nezaobilazno je ime slikara Ive Dulčića (1916-1975).

Reverzibilno, i Dubrovnik je obilježio slikara. Doticaji s baštinom, prirodom i umjetnosti (Kosta Strajnić, Antun Masle, Đuro Pulitika...) bitnije su uslojili Dulčićevo slikarstvo od studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti koju je 1946. g. napustio zbog sukoba s dijelom »akademskih moćnika«. Koloristički intimizam (Stara Ruskinja, Kosta Strajnić, Autoportret, Dubrovački krajolik, Mrtva priroda...) i ekspresionizam apstraktnog predznaka započet početkom pedesetih godina (Stradun, Portet djevojke, Interijer, U kavani, Ples, Požar na otoku, Ljudski odnosi...) uvijek će označivati Dulčića kao autentičnog »meštra« boje i svjetla.

»Vrijeme je rijeka. Neodoljivi tijek svih stvorenih stvari. Čim se jedna stvar pojavi, nestaje i druga zauzima njezino mjesto da bi također bila odnešena.« (Marko Aurelije — »Meditacije«). Slikarska pretvorba unutar autorova opusa kretala se od konkretnog i prirodnog ka sve većem stupnju rastvaranja realističnih sižea u elementarnu likovnost i kaligrafiju mrlja boja i poteza u različito stupnjevanom nagovještaju predmetnog ishodišta.

Odmak od šablone i dekoracije

Retrospektivna izložba u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku (autor izložbe Igor Zidić) okuplja tristotinjak djela — crteža, akvarela, ulja kao i dokumentarističkog materijala što upotpunjuju sliku autorski distinktivnog i likovno zaokruženog opusa. Razgledavajući i doživljavajući radove, vođeni »vatrenim« Dulčićevim kistom prepoznajemo tijek vremena, mijene rukopisa i načina izražavanja, upoznajemo autora i njemu bliske osobe predočene u izrazito kvalitetnim, psihološki nijansiranim portretima. Realizacija klasičnih motiva očituje autorski kodiranu i svježu »interpretaciju« moderne umjetnosti 20. stoljeća (Babić, Bonnard, Vuillard, Matisse, El Greco te Pollock, Tobey...) u sintezi sa značajkama hrvatskog podneblja i baštine.

Krajem pedesetih godina Dulčić među prvima kod nas započinje s modernim pristupom u sakralnom slikarstvu (slobodna interpretacija sadržaja, ritmizirana ornamentika kolorističkih odnosa, vertikalno usložen prostor i naglašen gornji rakurs...). Otvaranje tradicionalnih tehnika (freska »Krista kralja« u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu, ciklusi prozorskih stakala u crkvi Sv. Antuna Padovanskog u Sarajevu, mozaik Posljednja večera u crkvi Sv. Mihajla u Dubrovniku...) zorno pokazuju približavanje svjetovnom (životu i umjetnosti), ali s majstorskim odmakom od šablonske stilizacije i dekorativno dopadljivog.

»Za mene je umjetnost zemlja konkvistadora gdje se kopajući, tvrdo radeći i eksperimentirajući pronalazi zlato koje se zove umjetnost, a koje nam kriju pojave oko nas i unama.« (Ivo Dulčić)

Ksenija Orelj