Polarna bajka

Polarna bajka

Izgledalo je kao jednostavan posao. Najprije podignem jedno krilo, onda drugo, mašem iz sve snage i malo-pomalo osjećam kako mi noge više ne dodiruju tlo. Ništa lakše od toga.

Ali čini se da je netko pozornicu posuo ljepilom. Ma koliko pokušavao, ne uspijevam se odlijepiti od nje. Plavičasti me reflektori zasljepljuju i pred sobom ne vidim ništa. Čujem samo smijeh. Osjetim kako mi se s kljuna znoj cijedi u usta. Ali smijeh je dobar znak. Čim ga čujem, znači da ništa još nije pošlo po zlu.

No tada glasovi iz publike počinju odbrojavanje i zaboravljaju na mene. Nova je godina. Dok se svi u veselju odljepljuju od Zemlje, ja odlazim do šanka i naručujem Coca-Colu s mnogo leda. Zabadam kljun u čašu, ali tako ne uspijevam ništa popiti. Zatim je pokušavam primiti krilima, no to ispada toliko nespretno da mi čaša pada na pod i razbija se. Konobar mi kaže: »Ptico, sad si gotova!« Hvata me za krilo, kroz gužvu me vuče prema izlazu i izbacuje van. Slijećem zaronivši kljunom u asfalt i vrata za mnom se zatvaraju. Na njima je natpis Luda zabava od sumraka do zore! i odmah do njega drugi, Traži se pingvin. Vani je sve tiho i buka do mene dopire kao kroz vodu.

A onda, u jednom trenutku, glasovi opet postaju jasni. Još netko izlazi van. Podižem pogled i na vratima vidim djevojku. Naginje se nad mene i zabrinuto pita: jesi li ozlijeđen?

Ništa strašno, kažem joj.

Ma, pusti ih, veli ona. Ionako je to samo hrpa pijanih budala. Ti si jedina zanimljiva osoba koju sam vidjela ove večeri. Imaš sjajan kostim, a i nastup ti je bio urnebesan.

Hvala, odgovaram, pokušavajući ustati. Oslanjam se na krilo, ali bol je prejaka pa odmah skliznem natrag na beton. Tek tada vidim da mi je krilo pomalo iskrivljeno i nešto veće nego inače.

Ni njoj to nije promaknulo. Prima me pod krilo i kaže: ništa strašno? Hajde, pođi sa mnom da to sredimo.

Dok slijedim djevojku, svuda oko nas čuju se potmuli glasovi i pjesma. Hodamo tako nekoliko ulica, a onda ulazimo u zgradu prljavozelene fasade.

Ulazimo u stan na prvom katu. Djevojka mi kaže da se smjestim na kauč. Odmah odlazi do zamrzivača i odanle vadi pozamašan komad leda. Evo, kaže, motajući ga rupcem oko mojega krila, od ovoga će ti splasnuti oteklina.

Hvala, kažem joj. Poljubio bih je, kad bih imao snage, hrabrosti i par toplih usana. Zaokupljen tom idejom, i ne zapažam da je djevojka, na kauču do mene, već usnula. I bolje da je tako: kako sam večeras spretan, tko zna što bi se dogodilo. Sa stola svlačim svečani stolnjak i pokrivam je. A zatim posve nečujno otvaram vrata ledene škrinje i zavlačim se unutra. U toplini hladnoće i mraka, pred oči mi dolazi san.

Kao nekada, mama i ja stojimo na ledenom brijegu i promatramo istraživače. Na novogodišnje jutro skaču goli u polarno more i kupaju se sve dok posve ne poplave. Pogledaj ih, komentira mama, uvijek ista stvar. Sutra će dobiti temperaturu i ležati u krevetu danima. Ali nikada se neće opametiti. Ni mi ne možemo letjeti, pa što? Ne sumnjamo zato u Boga. Sigurno je imao svoje razloge.

Budim se u kocki leda. Podižem poklopac škrinje. Na kauču, djevojka i dalje spava pokrivena stolnjakom. Pažljivo, da je ne probudim, iskradam se iz stana.

Vani je zapao snijeg i prekrio svu sinoćnju buku. Ulice su nijeme, prazne i nepomične. Dolazim do stajališta autobusa i tamo nailazim na poznati natpis: Traži se pingvin. Sitnim slovima ispod piše: Nestao o Božiću. Molimo svaku korisnu informaciju dojaviti upravi zoološkog vrta.

Točno po voznom redu, autobus pristaje na postaju. Ulazim unutra, namigujem vozaču i poništavam kartu. Njegov sam jedini putnik: autobus je posve prazan, kao i snježna cesta pred nama.

Već ste budni?, pita me vozač. Pa kakva je to zabava bila?

Urnebesna, odgovaram, i ne znam što bih još dodao.

Kroz prozor autobusa gledam bijeli svijet i nije me nimalo strah. Nova godina je tek počela. Znam da netko negdje uvijek treba pingvina.

Zoran Lazić