Osjećaj za intenzitet vremena

Osjećaj za intenzitet vremena

Ivan Posavec rođen je 1951. u selu Dužice kraj Siska. Gimnaziju završava u Sisku, nakon čega se upisuje na Veterinarski fakultet u Zagrebu, gdje apsolvira. No ljubav prema fotografiji odvodi ga na Akademiju za kazalište, film i televiziju, gdje diplomira filmsko snimanje u klasi profesora Nikole Tanhofera, godine 1980.

U Beogradu godine 1984. brani magistarsku radnju na Odsjeku grafike, grupa fotografija, na Fakultetu primijenjenih umjetnosti, u klasi profesora Dragoljuba Kažića.

Fotografijom se počinje baviti oko 1970. Član je Fotokluba Zagreb od godine 1974. Član je ULUPUH-a.

Izlaže na brojnim izložbama fotografije, u zemlji i inozemstvu, gdje osvaja niz nagrada, o čemu ne vodi nikakvu statistiku.

Za njegov umjetnički rad Fotosavez Jugoslavije dodjeljuje mu 1977. počasno zvanje kandidata majstora fotografije, a godine 1981. zvanje majstora fotografije.

Međunarodna federacija za fotografsku umjetnost dodjeljuje mu počasno zvanje AFIAP (artist FIAP).

Dobitnik je godišnje nagrade Fotosaveza Jugoslavije za godinu 1984, odnosno nagrade Fotokluba Zagreb Tošo Dabac za 1992.

Održao je šesnaest samostalnih izložbi fotografije u zemlji i inozemstvu.

Objavio je i dvije knjige fotografije, i to Posavec, fotografije godine 1985. te Međugorje godine 1990.

Živi i radi u Zagrebu.

Vladko Lozić

Poimajući kako mnogi mladi fotografi iz njegove okoline nemaju razloga prihvatiti tradicijske datosti i iskustva, ponajprije tematske naravi, odlučuje se Ivan Posavec za vlastiti pristup, pokušavajući u svakom radu iznaći novu formu. Njegov je put zasigurno teži i uvijek opterećen pitanjem kamo će ga odvesti. Bježeći, dakle, od lakših rješenja, pristupa vlastitim načinom u svojoj generaciji primjerenije područje u kojem nailazi na mnoge izazove, što će mu pružiti mogućnost otkrivanja mnogih zanimljivih detalja svakodnevice.

Uvidjevši kako su mu strani pristupi oni od jučer, kako se njima naprosto ne može izraziti, kako mu oni uopće ne odgovaraju, nisu primjereni njegovu temperamentu ni načinu poimanja, izrazit će se posve drukčije. Zna da stvaranje fotografije nije samo sustav, nego i dio autorove psihe i načina promišljanja.

Svakom motivu što ga obrađuje daje vlastitu interpretaciju, u kojoj nalazimo mnogo više od kruta površinskog života, uspostavljajući relaciju između stvarne vrijednosti i naoko skrovite sadržajnosti, nudeći promatraču samostalno otkrivanje koliko je autor u djelo unio vlastite naravi.

Upravo taj unos vlastite naravi svjedoči nam u kolikoj je mjeri uključen u svoj svijet, svijet nakon sedamdesetih. U doba bitke za novu estetsku pojavnost, pa i za angažiraniji pristup fotografskoj slici stvorit će Posavec osebujne fotografije.

Nema dvojbe kako je u svojim radovima izrazio upravo ono što su mnogi osjećali, ali upravo u tome i jest razlika između mnogih i njega — umio je svoj osjećaj oblikovati i izraziti. A njegovi radovi samo su izričaj, osjećajni intenzitet vlastita vremena, zasnovan na svemu onom što je upravo njegovu vremenu primjereno.

Zdenko Kuzmić