Oriđinal i kurba

Oriđinal i kurba

Šehović je još jednom sada i kao autor teksta i kao redatelj s ekipom vrlo dobrih glumaca stvorio dobru kazališnu predstavu, koju će dubrovačka publika, sigurni smo, voljeti i rado gledati

Na maloj sceni Kazališta Marina Držića u Teatru Bursa 25. studenoga prikazana je treća premijera u ovoj kazališnoj sezoni komedija Betula Feđe Šehovića u autorovoj režiji.

Jednočinka Novela od kapetana koja je okosnica ove predstave jedno je od ponajboljih Šehovićevih dramskih tekstova. Na prvo čitanje ona se čini jednostavnom, bez nekakvih zapleta i efektnih obrata, bez izravnih metafora koje bi se splele u snažnu poruku. No, proniknu li glumci dublje u taj tekst, otvorit će im se bogat i trodimenzionalni svijet živih i osebujnih likova zanimljivih postupaka i motivacija, svijet brojnih i prepoznatljivih uglavnom tragičnih sudbina. Svaki od Šehovićevih likova u ovoj jednočinki nosi svoju složenu i tekstom vrlo utemeljenu dramu.

Premijerno prikazana Betula zapravo objedinjava dva Šehovićeva teksta, Novelu od kapetana, koja je s velikim uspjehom praizvedena 1979. (pa izvođena i u okviru dramskoga programa Dubrovačkih ljetnih igara) i poslije napisani (ovom prigodom praizveden) uvod u tu jednočinku kraći tekst pod imenom Kurba Luce, koji je neka vrsta uvoda ili priče o ocvaloj prostitutki koja je jedan od središnjih likova Novele od kapetana. Već naslov ovoga dramskog teksta asocira na Držićevu Novelu od Stanca, s čime autor namjerno ukazuje na dugu tradiciju neslanih šala dokonih (u Držiću raspojasanih, mladih, plemića) na račun nemoćnih, u Šehovićevu slučaju oriđinala.

Drama mentaliteta

Šehović je u svojoj režiji pokušao tekst izravno uvesti u vrijeme sadašnje pa je ponešto izmijenio likove i radnju. U izvanrednu dramu naravi ili mentaliteta uveo je neke ovom vremenu prepoznatljive socijalne odrednice. Nepotrebna intervencija, rekli bismo, ali srećom ne toliko agresivna da bi urušila osnovnu suptilnu dramaturšku strukturu Novele. Sva druga redateljska rješenja usmjerena su dobro — pronicanju glumaca u skrivene zakutke likova koje tumače i uspostavljanju izravna kontakta zbivanja na sceni s publikom. I u tome je u najvećem dijelu predstave uz pomoć glumaca uspio. Mirko Šatalić kao otpušteni kapetan alkoholičar i oriđinal na račun kojega dokono društvo smisli, rekli bismo, okrutnu šalu. Šatalić uspijeva svojom interpretacijom izbjeći moguću monotonost i unijeti potrebnu dozu duhovitosti u lik, a istodobno jasno odrediti njegovu tragičnost pravom mjerom. Izvrstan glumački rad Mirka Šatalića.

Glorija Šoletić tumači lik Luce, ostarjele prostitutke, ako ne središnji onda svakako najživopisniji lik dramuleta. Lucu je gradila na jasnim i prepoznatljivim naznakama precizno i temeljito. Uspijeva povremeno tom liku unijeti životnu snagu i toplinu. Dobro postavljen lik čija će snaga u sljedećim izvedbama Betule, vjerujemo, još rasti. No dobro su svoj posao obavili i svi drugi glumci, vrlo dobar Ivica Barišić kao Marin, Frane Perišin kao Hamza, Hrvoje Sebastijan kao Vijeko i opet izvrsni Branimir Vidić u epizodi gostioničara Neđa. Zanimljivo je i Šehovićevo uvođenje naturščika Darije Žanetić kao žene Kapetana i Emira Mujdžića kao Ćora, koji su na svoj način razbili moguće stereotipno tumačenje tih likova.

Šehović je još jednom sada i kao autor teksta i kao redatelj s ekipom vrlo dobrih glumaca stvorio dobru kazališnu predstavu, koju će dubrovačka publika, sigurni smo, voljeti i rado gledati.

Jovica Popović