Novi svjetovi za nove generacije

Novi svjetovi za nove generacije

Važno je napomenuti kako arhitektura Penezića&Rogine nije lišena ljudskosti, emocija i tankoćutnosti. Ona nije hladan hibrid tehnoloških mogućnosti sadašnjeg i vrlo skorog trenutka. Ona nije baš u potpunosti virtualna, jer sam sigurna kako je i u ovom trenutku apsolutno izvediva, primjerice u Japanu i Americi, zemljama koje posjeduju financijske i tehnološke mogućnosti za takve projekte

Svakako jedna od onih izložbi koje promatrača i posjetitelja tjeraju na aktivno uključivanje malih sivih stanica bila je trodnevna izložba najnovijih radova arhitektonskoga tandema Penezić&Rogina u prostoru Galerije Canvas. Iako je računalno generirana arhitektura uz računalnu prezentaciju idejnih skica ili završne varijante projekta nešto što je i u lokalnim hrvatskim razmjerima već toliko udomaćeno i normalno da se oko toga ne diže previše prašine, Penezić&Rogina u projektima sustavno elaboriraju i pomiču granice ideje tzv. virtualne arhitekture, zapravo, računalno generirane arhitekture, koja u sebi spaja elemente virtualnoga multimedijskog okoliša koji podliježe stalnoj promjeni prema želji pojedinca što u njoj obitava ili se koristi informacijama pohranjenima unutar takve arhitekture. Takva arhitektura odbija klasičnu tektoniku zidova, aksijalnost je poništena, i voli manipulaciju građevnim materijalom do neprepoznatljivosti. Zbunjujuće? Nije to sve, pa stoga počnimo od početka.

Bauk virtualne arhitekture?

U nas još vlada bauk i određeni iracionalni strah od upletanja i inkorporiranja tehnoloških i tehničkih mogućnosti u bilo koju granu umjetnosti koje su u današnjem svijetu predstavljene kroz mogućnosti informacijske tehnologije (IT). Starije generacije arhitekata sumnjičavo gledaju na arhitekturu koja ne samo da je računalno kreirana nego su u samu njezinu bit postavljeni kodovi koje može mijenjati jedino sofisticirani računalni softver. Takva visokotehnološka arhitektura oduševljava mlade arhitekte širom svijeta, jer daje neslućene mogućnosti oblikovanja zahtjevnih oblika, koje računalo prema mašti arhitekta stvara prema zakonima fraktalne geometrije. Dakle, riječ je o arhitekturi koja na idealan, savršen način može slijediti tijek misli i mašte arhitekta, bez faktora ograničenja koji se javlja pri crtanju rukom, jer neke zamisli jednostavno nisu više izvedive mehaničkim, dobrim starinskim načinom. Mogućnosti stvaranja za dobre su arhitekte u tom kontekstu gotovo neograničene. Mašta arhitekta maksimalno je upregnuta, i ni jedna zamisao nije neostvariva. Takvu novu geometriju organičkih ili oštrih, kristaličnih oblika arhitektonskog volumena arhitekt softverom može mijenjati do beskonačnosti, dok u potpunosti ne pronađe idealne oblike. Novi materijali u arhitekturi omogućili su potpunu promjenu koncepcije građenja, i sve se više u svijetu arhitekti posvećuju naglašavanju taktilne, fizičke komponente arhitekture. Drugim riječima, tehnologija koja je došla iz prirodnih i elektronskih znanosti omogućila je nevjerojatnu promjenu arhitektonskih modela i brisanje klasičnog arhitektonskog kôda: kuća, poslovni objekt ili knjižnica mogu imati jedino strogo definiranu vanjsku strukturu — egzoskelet, koji, međutim, može biti u potpunosti proziran, dok je unutrašnjost, dakle, tradicionalni tipovi zidova i vrata, definirana računalnim softverom! Korisnik te arhitekture ima mogućnost mijenjanja unutrašnjega prostora u potpunosti, osim jedinice toaleta u javnim prostorima, gdje bi ipak trebalo sačuvati klasične zidove i vrata. Prostor se mijenja i prilagođava prema željama korisnika na način da unesemo željene promjene u računalo koje prema našim osobnim podacima mijenja unutrašnji okoliš putem velikih elektroničkih platna LCD-tehnologije i hologramskih projekcija. Dakle, banalno pojednostavnjeno, zidovi vaše kuhinje jedan dan mogu biti pomična slika kuhinje najprestižnijeg njujorškog fancy restorana u kojem luđačkim tempom kuha sedmero kuhara, drugi dan prizor kuhanja na javnoj svečanosti u nekom selu na jugu Italije; na zidovima se mogu pojaviti recepti iz svih relevantnih kuharica ovoga svijeta za jedan specijalitet ili možete uživo zajedno kuhati s Veljkom Barbijerijem u njegovoj kuhinji. Zvuči suludo? Ne, samo treba znati koristiti se tehnologijom na primjeren način.

Interaktivna arhitektura

Penezić&Rogina otišli su još korak dalje. Oni su virtualnu zbilju rastavili na još manje jedinične sklopove, uranjajući u beskrajan svijet podataka, tzv. supermarket podataka. Njih više ne zanima samo promijenjeni oblik i mogućnost slike, nego ideja o fragmentiranju oblika u prostoru, koji na taj način mogu biti u ovom trenutku izvedivi putem parahologramskih svjetlosnih projekcija. Mislim da je sljedeća razina takve arhitekture mogućnost da korisnik do te mjere bude povezan s takvim interaktivnim arhitektonskim okolišem da računalo izravno prenosi u zbilju slike i misli iz glave čovjeka. Dakle, ako želimo određeni ambijent ili određene informacije, računalo s pomoću tehnologije bežičnoga prijenosa elektroničkih impulsa putem neurotransmitera u našem mozgu u kratku roku pretvara u sliku naše želje, pretražujući divovsku bazu podataka u kojoj su spremljeni i dostupni podaci iz računalne virtualne riznice cijeloga čovječanstva. Znam da će mnogima ovo zvučati zastrašujuće, ali razmislite malo. Nevjerojatni Steven Spielberg ponudio je sliku slične zbilje u genijalnom filmu Minority Report u kojem računalni programi znaju sve naše misli, želje i namjere. U tom modelu svijeta, ljudska jedinka i njezina vrijednost nije međutim zanemarena i isključena: za potencijalni zločin koji će se tek dogoditi angažirano je troje medija clairvoyanta izravno spojenih na glavno računalo, koji imaju sposobnost predviđanja zločina, jasna gledanja na daljinu (tzv. remote viewing). Dakle, za one koji se boje pobjede računala nad ljudima, treba istaknuti da ljudski faktor ipak nikada neće biti istisnut.

Putovanje kroz vrijeme

Penezić&Rogina prezentirali su projekt Supermarketa podataka za lokalitet Hyde Parka u Londonu, arhitektonskog modela koji u sebi spaja elemente tradicionalne knjižnice i medijateke u elektroničko-virtualnom okruženju. Ulaskom u crvenu telefonsku govornicu (arhitektonski retrocitat) pojedinac unosi željene i tražene podatke u računalo i tako dolazi do podataka, uz potpunu mogućnost mijenjanja unutrašnjeg okoliša arhitektonskog volumena i konfiguracija. Crvena telefonska govornica u jednom je američkom filmu, spoju znanstvene fantastike i bajke, bila okidač, sredstvo za magično putovanje kroz vrijeme i prostor, čak izvan granica planeta Zemlje. To je bila jedna od mojih prvih asocijacija pri promatranju Supermarketa podataka. Važno je napomenuti kako arhitektura Penezića&Rogine nije lišena ljudskosti, emocija i tankoćutnosti. Ona nije hladan hibrid tehnoloških mogućnosti sadašnjeg i vrlo skorog trenutka. Ona nije baš u potpunosti virtualna, jer sam sigurna kako je i u ovom trenutku apsolutno izvediva, primjerice u Japanu i Americi, zemljama koje posjeduju financijske i tehnološke mogućnosti za takve projekte. Znam da će mnogi hrvatski arhitekti ovu arhitekturu doživjeti kao subverzivnu, neracionalnu i nepotrebnu, ali ona je još jedna naša karta za svijet — a Peneziću&Rogini primjerice za Japan — u kojem maštoviti, nabrijani arhitekti stvaraju tzv. inteligentnu arhitekturu, termin prihvaćen od strane relevantne svjetske arhitektonske teorije i kritike još polovicom devedesetih godina prošlog stoljeća. No, uvijek postoji trenutak kada se moramo suočiti sa zbiljom: u inteligentnoj arhitekturi, odnosno, u inteligentnim arhitektonskim omotačima ili tzv. samoorganizirajućim sustavima u arhitekturi s visokosofisticiranim softverom neće moći stanovati, niti se njome služiti, glupi i neobrazovani ljudi. Mislim da je i za shvaćanje arhitektonskoga koncepta Penezića&Rogine potrebno napregnuti klikere pa stoga možda ne čudi da su neki promatrači njihova opusa pomalo iživcirani radovima ove dvojice arhitekata: ljudi se osjećaju kao da su na nekom preužasnom figurativnom testu inteligencije u kojem se testiraju svi oblici inteligencije, od prostorne i stvaralačke do socijalne i emotivne!

Financijska strana takve arhitekture bit će nevažna ako je riječ o arhitekturi javne namjene (poslovne zgrade, knjižnice, istraživački centri, fakulteti), ali određeni kvocijent inteligencije i znanja bit će nezaobilazan. To bi možda moglo otvoriti neke filozofske rasprave, ali mislim da današnje generacije klinaca jedva čekaju da takva arhitektura zaživi oko njih. Ljudski mozak posjeduje nevjerojatne mogućnosti prilagodbe, i treba mu dati dovoljno maštovite građe. Stoga kreativni arhitekti svijeta stvaraju arhitekturu za doba koje nam već kuca na vrata, htjeli mi to ili ne.

Iva Körbler