Lepršave haljinice

Lepršave haljinice

Koreografija se kreće unutar tradicionalnoga plesnog vokabulara, s odjecima tehnike Graham, podosta baletnih arabesqua i attitudea i gotovo dankaneskne zanesenosti u izvedbi

Plesni solisti predstavili su svoju novu produkciju Modeliranje prirode (imaginarni pejzaži), 14. prosinca u kazalištu Exit. Autori predstave su skulptor Ivan Branko Imrović i koreografkinja Jasminka Neufeld-Imrović, koja i osnovala Plesne soliste 2000.

Najavljena kao »multimedijalni projekt... prepun interaktivnih napetosti i prožimanja dijelova« (iz programske knjižice), predstava se sastoji od dva videofilma i dva plesna dijela. Na početku pratimo videozapis izložbe Ivana Branka Imrovića, koji se pretapa u prikaz skulptorovih ruku kako modeliraju (video Silvije Magdić). Slijedi prvi plesni dio — lepršav i lagan, dok je drugi teži, agresivniji. Dijelovi su povezani (ili bolje odijeljeni) insertom iz nagrađene predstave Ženski portret, nastale 1990.

Najavljene interakcije i prožimanja dijelova, međutim, nismo vidjeli, jer video i koreografija ni na koji način nisu u komunikaciji. Jedva primjetne projekcije ispred kojih se odvijala predstava, a koji su (naslućujem) nadahnuće koreografiji, teško se mogu nazvati interaktivnima. Videofilm izložbe skulptura, pušten tijekom ulaza publike, svodi skulpturu na dvodimenzionalnu sliku lišavajući je volumena i materijalnosti. A što u svemu tome radi Snježana Abramović plešući Ženski portret, ostaje potpuno nejasno.

Prvi plesni dio sastoji se od niza sola u izvođenju četiri mlađahne plesačice. Koreografija se kreće unutar tradicionalnoga plesnog vokabulara, s odjecima tehnike Graham, podosta baletnih arabesqua i attitudea i gotovo dankaneskne zanesenosti u izvedbi. Upravo u toj zanesenosti i rasplesanosti mladih plesačica nalazim i najveću vrijednost predstave. Drugi dio, u početničkoj koreografiji Tatjane Rupcich, slabiji je i u izvedbi i u koreografiji.

Ples doslovno prati glazbu (George Winston), ponovno bez ikakve interakcije koreografije i zvuka, što pridonosi dojmu pred-cunninghamovskoga poimanja plesa. Lepršave haljinice kostimografkinje Milene Jurmić u prvom su dijelu pomagale plesačicama iznijeti dojam lakoće, dok izbor jednobojnih trikoa od likre u drugom dijelu nije najsretnije rješenje.

Unatoč nedvojbenoj darovitosti i spretnosti, mlade plesačice (Eva Cvitaš, Magda Pehanec, Ana Dobrašin, Dora Čataj Alić, Jelena Mihaljević, Korana Smoljanović, Kristina Tolj i Mirta Pađen) čeka još podosta rada do plesačke zrelosti, pa one ne uspijevaju koreografiju izdignuti iz nabrajanja pokreta i isplesavanja glazbe. Prisjećam se Sjeverne svjetlosti i odlične izvedbe Andreje Široki, kojoj je uspjelo oživiti zahtjevnu koreografiju Neufeld-Imrovićeve i dodati joj još jednu dimenziju.

U cijelini predstava Modeliranje prirode (imaginarni pejzaži), tek je djelomićna verzija budućeg multimedijalnog događanja te se doima kao završna priredba plesnoga centra u kojem je koreografija skrojena kako bi mlade plesačice pokazale što su naučile. Kao takva, predstava funkcionira odlično.

Iva Nerina Sibila