Korijeni i poredbe

Korijeni i poredbe

Organizirati veliku izložbu Manetovih djela upravo u Madridu svakako ima smisla. Manet je, naime, kao slikar korak do impresionizma i prethodnik europske moderne, crpio odlučujuće poticaje iz umjetnosti španjolskoga baroka. Obrazovan u atelijeru Thomasa Couturea slikar je, već u kasnim pedesetim godinama 19. stoljeća, počeo obraćati pažnju na Velázquezova i Riberina postignuća

Posjetiteljima Prada, jednoga od vodećih europskih muzeja, doista nije lako. Razmjerno niska cijena ulaznice od 3 eura (posjet bečkom Kunsthistorisches Museumu trenutno košta 10 eura!) čovjeka doista veseli, ali mu to veselje prilično kvare sigurnosne mjere pri ulasku. Već kod blagajne, do koje se stiže tek nakon strpljivog gužvanja u redu, čeka čak osam zaštitara koji sa stoičkim izrazom lica traže da se vrećice i torbe spuste na pokretnu traku radi provjere; nakon toga treba proći kroz detektore metala. Kad se i ta prepreka savlada, uživanju u izložbenim prostorima ništa ne priječi put — pod uvjetom da ste došli sami, a ne s grupom — jer u Pradu grupe su nepoželjne. Već je i kupnja skupne karte pravi mali podvig. Opomene stižu sa svih strana — na okupu se ne smije ostati duže od 90 minuta. Voditelj grupe dobiva oko vrata natpis s velikim brojkama koje označavaju kraj vremena dopuštenog za boravak. Ako ga iz nekog razloga ipak pokušate produžiti, saznat ćete kako izgleda iberski gnjev, utjelovljen u opreznim čuvarima iznimno loše volje. U Pradu je ljubaznost prema turistima delikatna stvar.

Velázquez je najveći!

Isplativost posjeta ovih dana ne garantira samo fantastični stalni postav, već i izložba postavljena na prvom katu pod naslovom Manet en el Prado. Do 11. siječnja 2004. muzej predstavlja prvu samostalnu izložbu francuskog slikara nakon dvadeset godina, a izložena su redom kapitalna djela. Kuratorima je pošlo za rukom okupiti u Madridu Balkon (Museé d’Orsay, Pariz), Glazbu u parku Tuileries (National Gallery, London), Zimski vrt (Alte Nationalgalerie, Berlin), Portret Émila Zole (Museé d’ Orsay, Pariz) i Mrtvog Krista s anđelima (Metropolitan Museum, New York). Na izložbi je čak i Bar aux Folies-Bergere (Courtault Institute Galleries, London), što predstavlja pravu senzaciju, jer to remek-djelo rijetko putuje preko britanske granice.

Organizirati veliku izložbu Manetovih djela upravo u Madridu svakako ima smisla. Manet je, naime, kao slikar korak do impresionizma i prethodnik europske moderne, crpio odlučujuće poticaje iz umjetnosti španjolskoga baroka. Obrazovan u atelieru Thomasa Couturea slikar je, već u kasnim pedesetim godinama 19. stoljeća, počeo obraćati pažnju na Velázquezova i Riberina postignuća. Zajedno s Edgarom Degasom posjećivao je Louvre, gdje je kopirao slike Španjolaca. Manetovo oduševljenje umjetnošću južnih susjeda nije bilo slučajno — španjolska je kultura u ono doba u Parizu bila na visokoj cijeni. Objavljene su prve Goyine monografije, muzeji su nabavljali Velázquezove radove, a plesne su predstave Kraljevskoga teatra Madrid slovile kao le dernier cri. Ljeta 1865. — Manet je do tada stvorio veći broj slika i crteža s tipično španjolskom motivikom (borci s bikovima, plesačice flamenca, gitaristi) — uputio se u Madrid i posjetio Prado. Iste godine 14. rujna euforično je pisao svome prijatelju Charlesu Baudelaireu: »Velázquez je najveći slikar kojeg je Španjolska ikada dala«.

Pojave modernog života

Na Manetovu oduševljenost Španjolcem utjecala su najmanje dva faktora. U njegovim je slikama, primjerice, otkrio raznolike mogućnosti chiaroscura. Velázquezova suptilna igra kontrastima svjetla i tame uz istovremeno korištenje intenzivnih boja snažno se dojmila Maneta i osnažila je njegovo zanimanje za kolorističku dimenziju predmeta. Na toj je temeljnoj pretpostavci nastao i impresionizam. Možda još značajnija za Manetov umjetnički razvoj bila je ipak Velázquezova ikonografija. Slike poput Menipa (1639-40) u kojoj se de facto odustaje od svakog narativnog sadržaja, a prikazuje grčkoga filozofa-prosjaka u prirodnoj veličini i njegovu ljudskom dostojanstvu, pokazale su Manetu da su i prosjaci i skitnice vrijedni prikazivanja, i još više od toga: Manet je prepoznao je da su takve slike mnogo primjerenije duhu vremena od uvijek sličnih herojskih prikaza povijesno relevantnih događaja, koji su dolazili s akademija. Svjestan Velázquezova revolucionarnog opusa, toliko važnog za budućnost slikarstva, a s podrškom Charlesa Baudelairea koji se također bavio fenomenima s margina urbanoga društva, Manet se okrenuo pojavama iz modernoga života. Nastali su radovi koji na nepretenciozan, a upravo zbog toga na dirljiv način tematiziraju parišku svakodnevicu: ribare na Seini, alkoholičare u mračnim ulicama ili mlade djevojke koje po sjenovitim gostioničkim vrtovima toče pivo.

Manet i Goya

Iako je ukazivanje na španjolske utjecaja u Manetovom slikarstvu u Pradu izvedeno vrlo dojmljivo, spoznaja njihova postojanja nije sasvim nova. U Musée d’ Orsay i u Metropolitan Museum of Art 2001. i 2002. održane su velike izložbe sa sličnim rezultatima. No, dok su izložbe u Parizu i New Yorku bile koncentrirane na općenitu francusku fascinaciju Španjolskom, u Madridu je u središtu pažnje upravo Édouard Manet. U direktnoj usporedbi Manetovih radova s vrhunskim postignućima španjolskoga slikarstva otkriva se istinska bliskost Francuza s umjetnicima kao što su bili Velázquez ili Goya. Naročito je poučna usporedba Goyinog Strijeljanja ustanika 3. svibnja 1808 u Madridu iz 1814. i Manetovog Strijeljanja cara Maksimilijana iz 1867-68. Postav obiju slika jedne nasuprot drugoj otkriva činjenicu da se Manet nije orijentirao prema radovima velikog Španjolca samo u formalnom pogledu. Njegovo se intenzivno, dugogodišnje razračunavanje s Velázquezom odvijalo i na sadržajnoj razini. Rezultat je poučan — dok je Goya prikazao strijeljanje kao šokantan i brutalan ratni čin, Manet je, usprkos formalnim analogijama, iz temelja izmijenio izričaj prikaza. Od Goyina je optužujućega krika u ime čovječnosti kod Maneta ostao suhoparni izvještaj o događaju iz suvremene povijesti. Prikaz je pripremio u nebrojenim skicama i litografijama, ali i u četiri slikane verzije nastale između 1867. i 1869, kojima je varirao koloristički akcent i veličinu. Tri su slike objedinjene u Madridu (nedostaje samo verzija iz Mannheima) i u opreci sa španjolskim uzorom pokazuju Manetovo ustrajno bavljenje temom koju je dvije generacije kasnije iznova aktualizirao Pablo Picasso djelom Masakr u Koreji 18. siječnja 1951. (Musée Picasso, Paris).

Mogućnost direktne usporedbe Manetovog i Goyinog poimanja umjetnosti nije jedini razlog zbog kojeg će Manet en el Prado postati kulturnim vrhuncem sezone. S nestrpljenjem očekujemo koje će mjesto zauzeti izložba na listama — procjenama stručnih časopisa koje zaključuju likovnu izložbenu sezonu. Jedno od prvih deset mjesta svakako joj je osigurano.

Georg Vasold

S njemačkoga prevela

Libuše Jirsak