Jednostavno nije lagano

Kanadska je jazz-scena među prosječnim ljubiteljima jazza, pa čak i brojnim glazbenicima, neopravdano manje poznata te, iako obiluje kvalitetnim jazz-glazbenicima, ne može se uspoređivati s južnim susjedom. Valja također naglasiti da se stanovit broj istaknutih kanadskih glazbenika jazza, zbog uspjeha i višegodišnjeg djelovanja u jazzu Sjedinjenih Država, poput pijanista Oscara Petersona, trubača Maynarda Fergusona i blues-vokalista Big Millera, smatra već integralnim dijelom američkog jazza. S druge strane primjerice izvrsni pijanisti Oliver Johnson, ili u Zagrebu nedavno predstavljena mlađa Lorraine Desmarais, puhači poput trubača i krilničara Guida Bassa ili klarinetista Philipa Nimmonsa pa i gitarista Eda Bickerta, ostaju jazz nositi u Kanadi, i tek će ih putem nosača zvuka ili ponekog gostovanja upoznati i drugi.

Jedno je od svakako najjačih imena kanadskoga jazza svjetski poznat trombonist, skladatelj, aranžer i bandleader Rob McConnell. Sada već na pragu sedamdesetih, aktivni je McConnell jedna od ključnih figura kanadskoga big band jazza, ali i više od toga. Rođen u kanadskom Londonu početkom 1935. godine, on je već prije stjecanja formalne glazbene naobrazbe ventil-trombon svirao u studentskim big bandovima i plesnim orkestrima. U New Yorku je 1964. snimao s big bandom svoga sunarodnjaka Maynarda Fergusona.

Po povratku u domovinu osniva znameniti sastav limenih puhača i ritam-sekcija bez, što je zanimljivo, za takve orkestre uobičajene linije saksofona. Nju će ipak ansamblu pridodati 1971. i tako orkestar kompletirati, stvorivši tako jedan od najboljih svjetskih big bandova, postignuća i kvalitete kojeg će ubrzo prijeći granice Kanade. Taj korpus, nazvan Big Band Boss Brass McConnell je vodio pune trideset i dvije godine, sve do 1996. godine. Orkestar je uz niz originalnih aranžmana odlikovalo i savršeno funkcioniranje svih sekcija i solista, među kojima valja istaknuti i spomenutoga trubača-krilničara Guida Bassa, sad već pokojnoga saksofonista i flautista Moe Koffmana, gitarista Eda Bickerta, bubnjara Terryja Clarkea i, što je zanimljivo, američkoga trubača iz Buffala, nekad poznata iz orkestra Stana Kentona, Sama Nota. Kao istinski džezist i aranžer odan tradiciji jazza, Rob McConnell nikad nije oklijevao posegnuti u škrinju starih dobrih skladbi i odjenuti ih u svježe i novo ruho. Poznat je tako i kao autor izvrsnih obrada melodija poput Lover Come Back To Me, With The song In My Heart, I’ll Be Loving You Always, I Can’t Believe That You Are In Love With Me ili Indian Summer.

Rob McConnell živi danas s obitelji stotinjak kilometara od Toronta. Prije sedam godina, nakon ne baš bezazlenih zdravstvenih tegoba, raspustio je svoj glasoviti Big Band Boss Brass, formiravši potom ne mnogo manje zahtjevan sastav — tentet, s kojim djeluje i danas. Od već spomenutih glazbenika iz Big Brassa, u novi je sastav uzeo samo Guida Bassa i Terryja Clarkea, a od mlađih tenor-saksofonista Mike Murleya, alt-saksofonista P. J. Perryja, trubača Stevea McDada, trombonista Terryja Promanea, pijanista Davea Restiva i kontrabasista Stevea Wallacea. Sastav broji sedam puhača i ritam-sekciju te zahtijeva razumljivo primjerene aranžmane za pisanje kojih se McConnell pokazao i opet kao veliki majstor. Tentet u ovom trenutku ima iza sebe već tri zapažena diska, ostvarena za kanadsku etiketu Justin Time: Rob McConnell Tentet, Thank you, Ted i Music Of The Twenties. Kao aranžer i solist, McConnell se pojavio i s big bandom SWR njemačkoga radija, što je bilo jedno od njegovih rijetkih europskih gostovanja. Pri kraju se ovog teksta valja prisjetiti i njegove toliko istinite, i za jazz prevažne izreke, Simpe iz not easy. I, doista, nije se u jazzu lako jednostavno izraziti, a da se pritom kaže ono bitno i za slušatelje prihvatljivo. Iz te bi McConnellove konstatacije mogli mnogo naučiti brojni izvođači nekih danas u sklopu modernoga jazza aktualnih trendova.