Iznad stvarnosti

Iznad stvarnosti

Potrebno je napokon i konačno demistificirati Goranovo djelo, a to znači prije svega dezideologizirati ga

Prije 60 godina, u istočnoj Bosni, u nekoj šumi na području Foče, izgubio je život hrvatski književnik Ivan Goran Kovačić. A šest godina prije svoje tragične smrti profetski je zamislio svoj grob »u planini mrkoj«, gdje se čuje samo urlik vuka i šum crnih grana, gdje je »ljeti vječan vihor« a »zimi visok snijeg«, opisao ga je u bespuću neprohodnih šuma s toliko točnosti kao da ga je vidio pred svojim očima i najzad poželio da mu nitko ne dođe »do prijatelj drag, — / I kada se vrati, nek poravna trag.«

Želja mu se ispunila i više nego što je predviđao: njegov grob je i danas nepoznat i ne može do njeg doći ni »prijatelj drag«.

Što je to bilo u tom pjesniku tako sudbinski duboko, tako zagonetno i snažno, iskonski mračno i nedokučivo i nespoznatljivo? Kako god odgovorili na to pitanje, ne možemo osporiti, da je to bio onaj bogomdani pjesnički dar kojim je došao na svijet, dar da, kako bi rekla indijska mudrost, kao pjesnik prodre i tamo gdje sunčane zrake ne mogu. Bio je to govor krvi, koja ništa ne izmišlja i ne krivotvori, koja govori iz, Ujević bi rekao, iz dubinâ svoga bića.

Napisao sam već jednom, točno prije deset godina, na njegov osamdeseti rođendan, članak Legenda o Goranu nekad i danas (u »Vjesniku«, 27. ožujka 1993) i sada ću ponoviti neke misli iz njega samo zato, da bih potvrdio stalnost svojih sudova o njemu. Reći ću opet: bio je pjesnik visokih estetskih kriterija i njima primjerenih ambicija. Odlikovao se visokom poetskom imaginacijom i još većom stvaralačkom disciplinom. Nije bio pjesnik-trenutnog nadahnuća, nije bio pisac-improvizator nego strpljivi, mukotrpni tragalac za pravom riječju i promišljeni graditelj svake rečenice. Bilo je pritom, ne treba tajiti, i artificijelnosti i precioznosti, ali znatno više žive pjesničke izražajnosti, koja je dosegnula vrhunac, uvjeren sam, u briljantnoj zbirci Ognji i rože, napisanoj zavičajnom lukovdolskom kajkavštinom. Uvjeren u nadmoć umjetnosti, bio je i rigorozni kritičar, ostavivši jedno od najimpresivnijih ciklusa tzv. pjesničke kritike, koja je pomirila i međusobno prožela neposredni doživljaj estetski osjetljiva čitatelja s teorijski utemeljenim objašnjenjima koja ga potvrđuju. Vjerovao je u umjetnost kao superiorni čin koji jedini može dati ljudski odgovor i na neljudsku zbilju vremena i to ga je, zajedno s njegovim sve postojanijim i sve otvorenije izražavanim hrvatskim osjećajem odvelo — nažalost — putem s kojega više nije bilo povratka, putem koji ga je odveo u zabludu i u smrt.

Smrt je, vidjeli smo, gotovo precizno predvidio, ali zabludu nije. A nije ni mogao, jer nije imao pred sobom idealiste kakav je bio i sam nego podmukle varalice, koji su njegove — i ne samo njegove — plemenite ideale zlorabili za svoje ideološki okrutne ciljeve. Tim ciljevima služe i oni koji posljednjih desetak godina na sva usta širom svijeta ponavljaju laž, da je Goran danas u Hrvatskoj zabranjeni pisac, da su njegove knjige eliminirane iz javnih biblioteka i da ga mogu čitati samo krišom. Stvarnost u slobodnoj Hrvatskoj razlikuje se od stvarnosti u njihovo doba između ostaloga i po tome, što u njoj nikada ništa nije niti je sada zabranjeno. Dokaz tragičnosti Goranove žrtve! Pjesnik zanesen vječnim idealima slobode i pravde, idealima uznesenima do razine apsoluta, bio je prevaren od onih kojima je povjerovao, a od tih ideala bili su daleko isto toliko koliko i oni kojima se suprotstavio. Dok su ti lažni slobodoljubci i pravdonosci farizejski gradili mit i legendu o »velikom pjesniku revolucije«, skrivali su i tajili njegovu hrvatsku dušu i hrvatsku svijest, zabranivši pretiskavanje njegove novele Probuđeni djedovi, njegova eseja Najslobodoumnije Krležino djelo, njegove pjesme Oči Stjepana Radića, a i nekih njegovih polemičkih tekstova iz razdoblja neposredno prije Drugoga svjetskoga rata. Bio je to cinizam tirana, uvjerenih u svoju apsolutnu vlast, koja im daje pravo da manipuliraju svojim naivnim pristašama. Ne, sasvim sigurno: ni on ni Nazor nisu znali da, odlazeći u partizane, padaju u tajno razapetu mrežu antihrvatskih tendencija. A još manje su znali, da će one biti tako djelotvorne!

Samo zato potrebno je napokon i konačno demistificirati Goranovo djelo, a to znači prije svega dezideologizirati ga. A kad to učinimo, kad otklonimo sve ideološki kondicionirane fraze kojima se u dugom nizu godina kitio svaki govor o njemu, ne će biti razloga da okolišamo ni u pohvalama ali ni u prigovorima, ne će biti razloga da ne kažemo kako, primjerice, cijela Jama, živi od prvog i desetog pjevanja, dok su sva ostala uvelike deskriptivna, ritmički nategnuta i poetski prilično suha. I ne će takve kritičke primjedbe nimalo oštetiti njegovu pjesničku vrijednost. Obratno: kritički ga prosuđujući, njegovo će djelo tek tada izaći pred nas u svojoj autentičnosti i tek tada sinut će u svojoj realnoj i nekrivotvorenoj veličini i ljepoti.

*

Prije 60 godina, u nekoj mračnoj i neprohodnoj šumi istočne Bosne, u području Foče, pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, ubijen je tada mladi, tridesetogodišnji hrvatski pjesnik, koji u tim kontroverznim vrtlozima, zajedno s Vladimirom Nazorom, priprema i (»u nekoj hrvatskoj šumi« kraj Bihaća) počinje tiskati nedotiskanu zbirku Hrvatske pjesme partizanke, potvrdivši i time da kao hrvatski pjesnik stoji i u tom trenutku uz bok barda hrvatskog pjesništva. Treba li tu činjenicu dovesti u svezu s njegovom smrću, to je pitanje na koje se ne može, barem za sada, argumentirano odgovoriti, ali se ne može ni zanemariti. Pao je tragičnom, a nije pretjerano reći i mučeničkom smrću, žrtvom četničkog noža, što ga zauvijek izjednačuje s tisućama Hrvata, koji su jednako stravičnom smrću i od istog neprijatelja završili i u Domovinskom ratu. Time se, zajedno s njima, pridružio beskrajnoj povorci žrtava, što ih je tijekom stoljeća Hrvatska podnijela tražeći na sve strane putove za svoj spas, povorci onih kojima je Hrvatska bila (i jest) sinonim ljepote i dobra, slobode i pravednosti. Uvjet života i sreće. Vjerujući u Hrvatsku kao svoj ideal nisu griješili ni onda, kad su griješili u biranju putova, koji vode do nje. Ideali su uvijek iznad stvarnosti.

Dubravko Jelčić