Između analize i emocije

Između analize i emocije

Sonja Briski Uzelac poseže samo za konceptualnom i semiotičkom razinom Viatorova rastera. Ona ukida predmet i prizor renesansnoga minijaturista. Njezin je interes unutrašnja struktura Viatorova prostora. Prostorna konstrukcija stvorena po mjeri i komoditetu čovjeka i njegova pogleda

U djelu Sonje Briski Uzelac odmah se prepoznaje rukopis učene ruke i misao osjetljiva uma. Biti istodobno slikaricom i povjesničarkom umjetnosti, umjetnicom i teoretičarkom, znači stvarati u prostoru visokog rizika koji nerijetko biva izrazom osobnih katarzi i odricanja, i to intuitivnog i tvorbenog ili misaonoga i analitičkog bića. Sonja Briski Uzelac taj rizik premošćuje samosvjesno i s lakoćom. Ne odričući se ni jednoga ni drugoga, smireno, sigurnom rukom i jasnom vizijom, razvija svoju olikovljenu misao, projekciju vizualno kodirane rečenice koja je u Galženici imala sadržaj, ekspoziciju i kraj. Strukturalna jasnoća, minimalizam i semiotika interpretativni su pojmovi koji prianjaju uz galženički projekt, odnosno uz djela Sonje Briski Uzelac, ali tek kao lingvistički pojmovi koji pomažu svrstavanju njezina stvaranja u množini poetskih jezika. Najavljuju jezik izvan intimističkih egocentrija, egotropija, manifesta, osobnih epistola, drame, poruka i tehnoloških invencija, takozvani čisti i nadosobni jezik. Ipak, tim obilježjima moramo pridodati još jedno, oprečno, ali bitno u tvorbenom smislu, što Sonju Briski Uzelac određuje u slikarskom i duktusnom kao još jednom značenjskom polju njezina djela. I dok se prvo razvija na konceptualnoj razini misaonim i analitičkim procesom, drugo je tvorbeno i intuitivno. Već i sami naslovi njezinih izložbi (Vremenovanje toposa, 1988, Elevacije luka, 1993, Unutrašnji hram, 1994, Frontalne anamorfoze, 1995, Vrata grada, 1991-1996, Zrcalne slike za kraj stoljeća, 1997, Fenestra Aperta, 1998, Okviri i ogledala, 2000, Teorijske slike — racionalizacija pogleda, 2002) pokazuju narav djela motivirana značenjskom razinom odabrana oblika, motiva ili ikoničkog znaka, kako ga radije Sonja naziva, želeći reći da govori kulturološki kodiranim jezikom i oblicima koji imaju arhetipski odjek i samorazumljivost. Oni su redom sintagme koje naslućuju preispitivanje metaforičke emisije virtualnih prostora, odnosno svih onih poetskih i duhovnih značenja koja nastaju na srazu granica stvarnoga i predstavljenog.

Galerija kao izazov

Dakako da je Sonji Briski Uzelac osobit prostor galženičke galerije bio također izazovom i u svome postupku ona ga je, koristeći se njegovim jedinstvom (dvoetažni jedinstveni prostor pravilna kvadratnog tlocrta simetričnog rasporeda s pogledom odozgo s ulazne estrade i odozdo te podvlačenja pogleda pod ophodnu galeriju), učinila medijem svoje ekspozicije.

Kako i sama Sonja Briski Uzelac na početku svoje izložbe (zapravo postrance, pod galerijom kao bilješku glavnomu tekstu) postavlja referenciju svoje projekcije i mi je moramo citirati. Riječ je o jednostavnoj shemi De Artificialis Perspectiva J. Pelerina le Viatora (1505) jednom među mnogim renesansnim modelima i metodama prevođenja duhovnoga u simulakrum osjetilnoga. O virtualnom mediju (predlošku ili aparatu) predstavljanja svijeta/prostora (bivanja i zbivanja) onako kako ga oko u prirodnoj nesavršenosti ne vidi. O idealu mimezisa (oponašanja prirode), koji se kao generički memorirana struktura gledanja svojim obzorjem usadila u svijest zapadne civilizacije. Riječ je o univerzalnoj strukturi perspektive (lat. perspicere, vidjeti jasno) i o Sonjinu preispitivanju tog najdublje ukorijenjena koda prijama i poimanja slike i svijeta. Viatorova perspektiva potekla je iz radionica francuskih i flamanskih minijaturista. Definirana kao uglata ili četverokutna, primjenjiva je vrlo jednostavno kao neposredni raster kompoziciji koji rezultira iluzijom saglediva i mjerljiva idealnog prostora koji gledamo kroz prozor/okvir iz protežnog, beskonačnog, pogledu nesaglediva prostora u kojem stojimo. Sonja Briski Uzelac poseže samo za konceptualnom i semiotičkom razinom Viatorova rastera. Ona ukida predmet i prizor renesansnoga minijaturista. Njezin je interes unutrašnja struktura Viatorova prostora. Prostorna konstrukcija stvorena po mjeri i komoditetu čovjeka i njegova pogleda. Sonja dekomponira Viatorovu mrežu i od njegovih istovrsnih segmenata niže serije slika. Ona izmješta iz virtualnoga perspektivnog prostora prazne prostorne planove (dvodimenzionalne plohe), uvodi ih u treću dimenziju pretvarajući ih u nizove plavih slika koje uređuje na zidu u razmacima njihova izmicanja u virtualnu Viatorovu dubinu. Riječ je o jednostrukim nizovima od dvadeset i četiri plavo obojenih kvadrata, jednom nizu od šest pravokutnika te dva mala kvadrata plavom i crnom (maljevičevskom i suprematističkom, živčanom i neobuzdanom), a koji se nalaze (u smjeru kretanja kazaljke na satu) na kraju razgleda, podvučeni pod galeriju nasuprot Viatorovoj mreži, kao kontrapunkt njegovu renesansnom empirijskom optimizmu i dvosmislena poruka na kraju rečenice.

Sustav iluzioniranja dubine

Desemantizirani, oduzete funkcije u sustavu iluzioniranja Viatorove dubine prostornim planovima je vraćen identitet dvodimenzionalne plohe. Nižući ih na zidu galerije u serijalnom ritmiziranom nizu Sonja Briski Uzelac pripitomljuje prostor, oplemenjuje ga ritmom, a rasporedom rekonstruira središnju simetriju da bi pritom njihovim linearnim rasporedom uspostavila mjeru kretanja pogleda i koraka, približavanja, izmicanja i zaustavljanja kojim se u tim simultanim istovrijednim kraćenjima traži idealna točka za sagledavanje cjeline. I tu je Sonja Briski Uzelac dvosmislena. Nudi nam nesagledivu cjelovitost. Njezini su nizovi istodobno zatvoreni u sustavu simetričnih rasporeda, ali i rastvoreni u serijalnoj umnožljivosti i kombinatorici. Oni djeluju singularno ali i pluralno. Nudi se jedna mogućnost, moguće ih je bezbroj. Na toj točki recepcije nije moguće izbjeći zdvajanje pred desemantiziranim sustavom perspektivnoga jedinstva, svojevrsnom tezom koja nam je ponuđena i koja nam se trenutno nametnula kao strukturalni model kodiranoga gledanja. Pojavljuju se stoga i podvojeni osjećaji, jer riječ je o dekomponiranju simboličkoga modela i kôda koji ima senzorni učinak, o perspektivi koju Panofsky naziva krunskim simboličkim modelom vizualnoga poimanja u umjetnosti.

Jedinstven doživljaj slike je defokusiran, raščlanjen na niz pojedinačnih slika, istih i istodobno različitih. Slike nepomične, bestežinske u caeruleumskoj nebeskoj boji, nematerijalnoga, neživog, vječnog. Slike čistoga duhovnog stanja, gdje naizgled obitava mir i u kojima nepostojeći vjetar tragovima kistovnoga bjelila raznosi nimbusne turbulencije nemira. Sonja oslikava neimitativno, esencijalno nebesko plavetnilo, zaslon prizoru kojega nema, jer nema ni obzorja ni zemaljske gravitacije. Dekomponiranjem Viatorove konstrukcije idealnoga prostora u aluzivnom plavetnilu ranorenesansnih neba Sonja Briski Uzelac oslikava mitsko stanje velike praznine prije razdvajanja svjetla od mraka, bezvremeno prastanje nevinosti prije cijepanja dana od noći.

I na kraju ponajmanje se Sonja Briski Uzelac odriče slike i prizora, jer čitava je izložba prizor. Ne odriče se ni slikanja koje čini neodvojivi tvorbeni dio njezinih materijaliziranih učenih projekcija. Ona posjeduje razgovijetan i osoban rukopis sretna sraza analitičkog predteksta i strukturalnih raščlambi koje su nadahnute neskrivenim osobnim rukopisom, konceptualnim i misaonim, ali istodobno tvarnim u crtežu, kistovnoj gesti, pigmentu. Ukratko, ona se ne odriče slikanja i čuda slike naslikana u blistavim monokromijama plavetnila.

Margarita Sveštarov Šimat