Impozantni Mojsije

Impozantni Mojsije

Hrvatski tenor Tomislav Mužek bio je na vrlo visokoj razini vodećih solista, pri čemu treba reći da je njegova uloga bila relativno mala (Elizier, Mojsijev brat)

Po drugi i posljednji put publika Teatra alla Scala prisustvovala je premijeri kojom se otvara sezona u Teatru degli Arcimboldi, privremenu sjedištu te operne kuće. Naslov odabran za otvaranje 7. prosinca je Mojsije i faraon (Moise et Pharaon, ou le passage del la Mer Rouge), opera seria Gioachina Rossinija iz njegova pariškog razdoblja. Ta opera u četiri čina nudi tri sata iznimno rafinirane glazbe s velikim prostorom za plesove u trećeme činu, kako to zahtijeva tradicija grand-opere.

Također u skladu s tradicijom, na otvaranju sezone orkestrom je ravnao maestro Riccardo Muti, koji je ovu operu prvi put postavio na repertoar milanske Scale. Zanimljiva je njegova odluka da dirigira ne koristeći se dirigentskim štapićem kako bi bolje prenio orkestru svoje namjere i osjećaje.

Kako bi se uvjerljivije predočila sudbina židovskoga naroda, pozvana je međunarodna pjevačka ekipa u kojoj su se istaknuli bas Ildar Abdrazakov u ulozi Mojsija i Talijanka Sonia Ganassi u ulozi Sinaide, faraonove žene. Abdrazakov, koji je u Scali prvi put nastupio u Bellinijevoj Mjesečarki (Sonnambula), ima snažan, tečan i precizan glas, a čak i u najtežim dionicama — njegov Mojsije imponira.

Nešto manje uvjerljiva bila je sopranistica Barbara Frittoli (u svojoj trećoj premijeri u Scali), u ulozi Anais, Mojsijeve nećakinje, rastrguta između ljubavi prema svom narodu i faraonovu sinu. Iako je uložila dosta vidljiva truda, čini se da uloga nije prikladna njezinim glasovnim mogućnostima. Na vrlo visokoj razini bili su i ostali solisti: Erwin Schrott kao Faraon, Giuseppe Filianoti kao Amenophis, faraonova kći i Nino Surguladze kao Marie, Mojsijeva sestra. Hrvatski tenor Tomislav Mužek bio je na vrlo visokoj razini vodećih solista, pri čemu treba reći da je njegova uloga bila relativno mala (Elizier, Mojsijev brat).

Najjači dojam ipak je ostavio zbor kojim je dirigirao Bruno Casoni. Devedeset i pet pjevača suočilo se s iznimno teškom partiturom, osobito za muške glasove. Zboru, koji predstavlja židovski narod, posvećene su neke od najljepših i najvažnijih arija ove opere, od Dieu puissant... kojom se otvara prvi čin, do molitve velikog finala, Des cieux ou tu résides.

Veliko razočaranje bila je koreografija koju je kreirao Micha van Hoecke: trideset minuta plesa koji se kreće od najlošije pantomime do upravo smiješnih plesnih pokreta. Koreografija je usredotočena na lik Iside, koji je odigrala Luciana Savignano, uz dva prvorazredna plesača, Roberta Bollea i Desmonda Richardsona u ulogama Mojsija i Faraona. Njima se mora priznati da su učinili podnošljivim taj užas, no pola sata od trosatne predstave ipak je mnogo.

Redatelj Luca Ronconi uz potporu scenografa Giannija Quarante i kostimografa Carla Drappija napravio je baroknu rekonstrukciju staroga Egipta, znatno različitu od tipičnoga kiča ovakvih produkcija. Pa iako su u svojoj namjeri uspjeli, predstava protječe u prilično ledenoj atmosferi, a razočarava mehanički efekt otvaranja Crvenog mora.

Reakcija je publike ipak bila vatrena, s deset minuta aplauza, za Mutija i sve sudionike premijere, pjevače i plesače. Sljedeće godine Scala se vraća u svoje staro sjedište Piermarini sa Salierijevom operom Europa Riconosciuta, simboličnim naslovom koji je obilježio otvaranje stare zgrade davne 1778.

Mauro Beretta