Građa

Toliko se dnevne, tjedne i mjesečne tinte cijedi oko prijepora o tome koliko nam je kazalište provincijalno ili ne, koliko valja trošiti na inozemna gostovanja i malo bjelosvjetskog propuha na naše navodno ustajale pozornice, a nitko se baš previše ne pita kako bi u bjelosvjetskoj usporedbi prošli naši teatrološki skupovi

Dovršava se godina, svode se svakojaki, pa i kolumnistički računi: kazalište je ovdje, u dosadašnjih jedanaest mjesečnih nastavaka, bilo igra, tekst, kutija, gola estrada, gluma, divljina i sloboda, ludilo, staro i novo ruho, pokus, ritual, čudo, politička pozornica. Koliko god »rasuto«, bez razaznatljiva izričajnog, poetičkog, tematskog i idejnog zajedništva, uz poneke stranputice, i u protekloj se godini pokazalo vitalnim nositeljem svojih jednako arhetipskih koliko i avangardnih metafora. Srećom, ove se nedjelje, uz intervju s jednom glumicom, uspjelo čak izboriti za premoćno niječan odgovor publike na glupavu dilemu naše katedrale duha, koja je gledateljstvo pitala je li kazalištu aura možebitno stradala u utrci s televizijskim ekranom, onako kako se svojedobno mislilo da će slikarstvo pokleknuti u utrci s fotografijom!

Kvantifikacijski duh

Kazalište nas je, dakle, i u tekućem repertoaru i u festivalskim gostovanjima u protekloj godini dostojno podsjećalo da je ipak živo. No, je li takvo i za (hrvatsku) znanost koja se njime bavi? Dovršiše se netom tako i Krležini dani u Osijeku, godišnja teatrološka manifestacija, o kojoj iz završnog novinarskog izvješća u »Vjesniku« možete doznati ovo: da je osnovana te i te godine, da je dosad objavljeno toliko i toliko zbornika s toliko i toliko »znanstveno-teorijskih prikaza i priopćenja«, ukupno toliko i toliko (broje se u tisućama) kartica, s toliko i toliko sudionika, od toga čak toliko i toliko s Pedagoškog fakulteta u Osijeku, kao i da je tijekom trajanja manifestacije održano toliko i toliko predstava. Otkud, pitam se, taj kvantifikacijski duh, taj duh knjigovodstvene »bilance« kad je u pitanju kritička analiza, znanstvena prosudba, tumačenje i teorijsko zrenje nečeg što eto tako uporno ne odumire, mijenja i dlaku i ćud u nepredvidljivim odvojcima?

No možda isticati brojke i nije tako strano duhu i stadiju hrvatske teatrologije, uzevši u obzir da nam je najpreči novomilenijski zadatak, kako kaže zaključak ovogodišnjeg savjetovanja, »zaviriti u arhive, vratiti se istraživanju« (ta tko se to i kako od teatrologa od njega odmetnuo da ga natrag tomu valja privoditi?) i »vidjeti nepoznato gradivo kako bi se dobila nova vizura o književnosti i teatrologiji s današnjeg stajališta« (valjda o teatru i teatrologiji? ili je tu »teatrologija« ime za skup kazališnih činjenica, k tome još neizostavno ovisnih o književnosti?). Je li nam taj frojdijanski, hajde ne baš »death-drive«, ali svakako »dust-drive«, to jest nagon za (arhivskom) prašinom baš najpouzdaniji vodič u »novu vizuru«, dovoljan jamac da ćemo prema tom »nepoznatom gradivu« doista uspjeti zauzeti živo, »današnje stajalište«? Kako se to kazalište pretvara u odumrlu »građu« koja se zatim znanstveno »obrađuje«? Iz čega ta obrada u nas crpe svoj vitalitet, koji bi mogao parirati bitnosti i vitalnosti aktualnog kazališta?

Pozivni dani

Toliko se dnevne, tjedne i mjesečne tinte cijedi oko prijepora o tome koliko nam je kazalište provincijalno ili ne, koliko valja trošiti na inozemna gostovanja i malo bjelosvjetskog propuha na naše navodno ustajale pozornice, a nitko se baš previše ne pita kako bi u bjelosvjetskoj usporedbi prošli naši teatrološki skupovi. Recimo, dok se inozemni znanstveni, pa tako i teatrološki skupovi oglašuju na Internetu, te se za njih može prijaviti doslovce svatko na svijetu tko raspolaže računalnom pismenošću, na Krležine dane možete dospjeti samo ukoliko ste zaprimili osobni poziv (i sama sam prvi dobila tek po preporuci uglednog profesora). »Vjesnikov« članak ističe kako je »manifestacija ispunila svoju zadaću i smisao predstavljajući radove pripadnika najrazličitijih naraštaja«, pa ipak poznajem mlađu kolegicu, doktoricu filologije, koja je, unatoč tome što već godinama objavljuje o kazalištu, kao nedopečena znanstvena novakinja, naivno se prijavivši bez dobivena poziva, iznimno dobila »odbijenicu«, iako na skupu već godinama ravnopravno izlažu i javni uglednici bez postignutih viših akademskih stupnjeva.

Svake godine, osim naslova koji bi morao objediniti sve priloge susreta, te slobodno u njegove se okvire po vlastitu nahođenju uklopiti, ipak svaki pozvanik dobija popis tema koje se posebno preporučuju na »obradu«, a metodologija se očito podrazumijeva. »Građa«, i to isključivo nacionalna — premda katkad barem »u europskom kontekstu« — u tom popisu neupitno dominira. Nigdje ni traga svijesti da ta građa ne »leži« negdje željno čekajući da bude uvrštena u neku statističku, povijesnu, političku ili estetsku »bilancu« koja će je umrtviti, nego da je stvaramo sami promjenjivim odlukama da bude selektirana, arhivski pohranjena ili interpretacijski oživljena, te da bi o tim mijenama bilo baš jednako toliko važno raspravljati koliko i izvršavati neobavljene poslove i dugove neke bivše teatrologije. Osim toga, kao odgovor na poziv dovoljno je uzvratno prijaviti naslov — nasuprot tome, nema inozemnog skupa koji ne bi zahtijevao da se odmah pošalje i sažetak izlaganja, kako bi se vidjelo je li riječ o pregledno osmišljenom prijedlogu. Kruna je svega, opet protivno boljim svjetskim običajima, izričit progon bilo kakve diskusije, jer vrijeme za nju naprosto nije predviđeno — osim kad se koji akademik odluči »replikom« poklopiti kakav referatski ispad koji mu nije po ćudi...

Svijest o »praznom prostoru«

Sve to, dakako, može biti samo predmetom manje ili više dobronamjernih anegdota i manje ili veće nelagode svih koji ionako, reći ćete, imaju izbor da se za sudjelovanje na skupu prijave ili ne. Ipak, simptomatično je da povodom takva korijenski demokratskog medija kakvo je kazalište vladaju neispisana pravila svojstvena zatvorenim tradicijskim društvima. Proizvodnja znanja koje tapka utrtim putevima, a diskusijsku provjeru smatra gubitkom vremena i sama se, međutim, izlaže opasnosti da završi kao nagomilana »građa« ili, kako bi Georg Simmel rekao, »suvišno znanje«, hrpa »metodički besprijekornih spoznaja... otuđenih od pravog smisla i svrhe svojeg istraživanja«. Lijek protiv mrtvačkog teatra Brook je tražio u ponovnoj svijesti o »praznom prostoru« pozornice i njezinim provizornim rubovima. Ni »znanstveno-teorijskoj« ne bi škodilo da se povremeno isprazni i propita što je to omeđuje.