Gospodar diskova

Viktorijanska pustolovina

Dualno viktorijansko društvo, tako okrutno naturalistično s jedne (nezaštićenost žena i djece); tako naivno i fantastici sklono s druge strane (poplava bajkovitog umjetničkog izričaja), esencijalno je uhvaćeno u srži Dickensovih romana. Shema je kod njega, naime, uvijek ista — siroti idealistični mladac kreće u svijet trbuhom za kruhom (srećom, blagostanjem, ljubavlju); tim putem susreće najraznovrsniju galeriju likova (ocrtanih u širokom crno-bijelom zamahu) — prepunih vrlina ili najpodlijih i najužasnijih mana; da bi se finalno sve povezalo u niz melodramatskih koincidencija — ekonomičnih velikih otkrića (po principu izgubljene/nađene, zanijekane djece, roditelja, dobrotvora ili zločinaca) uglavnom u rodbinsko-prijateljskom krugu. Ti su likovi pritom duhovito koloritni i iznimno intrigantni (podsjetimo se samo dva dobroćudna, radosna i uslužna para, braće Cheeryble — u uspjeloj izvedbi Timothyja Spalla i Geralda Horana; ili putujućih glumaca Vincenta i gđe Crummles — prezentirana u nepogrešivoj dikensijanskoj maniri ekstravagantne burleske Nathana Lanea i Barryja Humphriesa), osebujne personalnosti koje su se istinski ugnijezdile u književnu mitologiju zapadnoga civilizacijskoga kruga.

McGrathova družina

Njihove interpretacije u filmskoj verziji Douglasa McGratha (redatelja najpoznatija po Emmi s Gwyneth Paltrow u glavnoj ulozi), nosi snažna glumačka ekipa — od Timothyja Spalla, Nathana Lanea, Jima Broadbenta i Toma Courtenaya, preko Christophera Plummera, Alana Cummingsa i Juliet Stevenson, do Jamieja Bella, Anne Hathaway — i Charlieja Hunnama u naslovnoj ulozi. I iako su njihove fizionomije čisto dickensijanske, različiti pristupi glumi pate od neujednačenosti. Jer dok neki članovi ekipe prevelikom entuzijastičnošću postaju karikaturalni (Broadbent), drugi se pak odlučuju za suzdržaniji nastup (Plummer); treći pak ostaju blijedi (iako još uvijek vrlo solidni). Takav je prvenstveno Hunnam koji bazičnu blagost i principijelno dostojanstvo svoga lika iščitava kao kolerično, ne pretjerano inteligentno no zato odlučno rigidno istjerivanje pravde; dok je svečana patnička ozbiljnost Bellova Smikea toliko različita od fizički i psihički snažne ekspresivnosti toga nesretnoga lika u interpretaciji Davida Threlfalla iz serijal-verzije Royal Shakespeare Companyja koja se osamdesetih prikazivala i na našoj televiziji.

Dickensov duh

Pritom je Nickleby žarišna točka radnje samo utoliko koliko je njezina protočna okosnica oko (i pomoću) koje se odmotavaju ostali narativni elementi, te kao takav radije biva figuracija principa negoli punokrvan lik. Redatelj/scenarist McGrath u svemu se pak snalazi jako dobro. Pregledno, u klasičnoj maniri razvija naraciju, od pozamašna romana selektivno birajući samo poneke, za cjelinu važnije dijelove, te u prvi plan iznosi prijateljstvo i ljubav kao važnije aspekte djela, radije negoli one o mračnoj strani ljudske prirode, koju odmah prožima suptilnim humorom. Svjestan Dickensova socijalnoga senzibiliteta za siromašne i prezira prema snobizmu i merkantilizmu, McGrath pronosi njegov duh, kroz odmjeren i lagan ritam čija progresivnost, upravo zahvaljujući principu redukcije, pronosi karakterističnu auru epizodičnosti (čija je pak posljedica povremena nekonzistentnost općeg tona i jedinstvenosti gledišta) — ujedno sastavnicu mnogih Dickensovih romana (počesto primarno pisanih u nastavcima za dnevne novine).

Ipak, u pokušaju da klasik književnosti rekonstruira prema potrebama moderne filmske publike, McGrath itekako uspijeva, te jednako kako roman Nicholas Nickleby ipak preživljava u sjeni popularnijih piščevih ostvarenja poput Velikih očekivanja, Davida Copperfielda ili Olivera Twista, tako će vjerojatno uspjeti i ova McGrathova celuloidna verzija među onih nekoliko dosad poznatih filmskih.

Katarina Marić