Golubov oratorij

Složit ćemo se kako su Kalnovečki razgovori »najcjelovitija i najuspješnija knjiga kajkavskoga pjesništva u zadnjih pola stoljeća« (Maroević u: I. Golub Sabrana blizina, Zagreb 2003: 11), ali zar samo kajkavskog? Nismo li time ubrojili tekst u dijalektalno pjesništvo, koje životari zapravo na rubu književnoga standarda od defenstracije kajkavskog jezika u vrijeme ilirskog bratimljenja, pa sve do naših dana. Ugled su u matici mogli steći samo primjeri osporavanja jednojezičja u krivovirstvu Ujevićeva Oproštaja ili Krležine baladne hereze

Jamačno bismo danas, napustivši srpskohrvatski jezični klinč, morali postaviti pitanje o mjestu književnih tekstova pisanih kajkavskim ili čakavskim jezikom i njihove iskorake iz dijalektalnih rezervata u kojima se zapravo rugamo Kolarovoj »smešnoj pripovesti«, smijemo se Smojinim »splitskim« dijalozima ili pak Gruntovčanima. Golub je iskoračio iz toga zabrana, ali nije pratio ni rubni u Galovića, Domjanića ili Gorana, moderni estetizirajući model, nego je posegao za autentičnom zavičajnom neposrednošću, strukturirajući je u dosele neviđenom žanru do visoke estetske vrijednosti.

Jesu li uopće Kalnovečki razgovori poezija? Grafički izdvojeni u zasebne cjeline, izmiču ipak odrednici lirskoga pjesništva: lirski je subjekt potisnut u infantilnu upitnost i ludizam s fragmentima govorne poezije, koja naoko doseže tradiciju Tadijinu, pa održavajući ritam i suzvučja prelazi iz gotovo prozne dikcije u pravi, vezani slog, koristeći se pritom rimarijem pučkih pitalica, poslovica i rugalica, ali bez uočljive folklornosti, premda je autor gdjekad izrazito citatan kao npr. u ikoniziranom proljetnom ritualnom zazivanju pomlađujuće snage mladoga mjeseca ili pak u citiranju dječjih brojalica koje su tako i označene: »O je, ja bum brojil: / Pezina je išel v lov, / Pak je rekel da je grof. / A to neje istina, / ti si mala lažlivka. « Po umijeću integriranja pučke gnomike Golub je blizak Kovačićevoj prozi, ali rijetko prelazi u prizore seoskih tučnjava, premda i u njega znadu zaigrati bičevi i šibe, ruke i noge s paraleksičkim poentama: »On mene/... /flika flaka, / ja njega /... teda negda«. Radije sluša zvukovnu ponovljivost »pozdravljenja«: »Den je/ den denes/ den fčera/ den zutra/ den saki den. «

Poetičnosti plurilokvija u kojemu zaboravljamo ko kaj govori jer oni, nadimcima imenovani govornici, razgovaraju se, naoko bez određene teme razgovora, pridonosi i stanovita ikoničnost detalja, rijetko pak prirodnoga prostora: razvijena krajolika kao da nema. Kada je pak riječ o sakralnoj ikoničnosti, primijetiti valja kako će pjesnik odbaciti oleografiju »svetih slikica« u seoskim kućama u korist lika sveca »kaj na križanju s pajcokom stoji«, s takvom bi »Svetom Jantunu« Krleža jamačno dodao koji barokni »lambrekin«.

Barokna je uresnost strana Golubu. Cijeli odlomak koji uprizoruje misu su, jamačno »gospockom«, molitvom: »Iže od zlata, / moli za nas!/ Turen s kosti elefantove, / moli za nas!« u biti je ikonoklastičan: svima nazočnima »se dremle«, a glasovi postaju »tudji«. Likovnu je pak pozadinu »podravske« seoske estetike sugerirao zapravo Lacković grafičkom opremom talijanskoga izdanja, pa će prevoditeljica (Lipovac Gatti u: I. Golub, Uomo di terra, Milano 1994) povezati Goluba s tradicijom Zemlje. Krenemo li dalje, doći ćemo, odričući Golubu naivu, do prapočela Bruegelova, podsjećajući ponajprije na simultanizam Dječjih igara kao minijaturni theatrum mundi starmale djece s crkvom u dalekoj pozadini, ali i na ikonizaciju poslovnica. Ono čega nema u Golubu jesu »galge«, pa se rat spominje samo u vezi s nastankom jedne osobe: umire se jednostavno i prirodno. »Brabantska« je pak odista slika čovjeka koji je uzeo grudu i »zgodil vu zvezdu nad štaglom, /Stal se je, / otišel po slivu/ i popišal se«. Blizak je Golubovu ciklusu »godišnjih doba« i ruski slikar Jurij Larionov, modelirajući njihove značajke likovima sa seoskih grafita koje prate prigodni pučki tekstovi. U nas ih je zapazio već August Cesarec.

I tu dolazimo do pitanja: što strukturira Golubov tekst kao umjetninu? Odgovor je već tu: razgovori su strukturirani kao »koralno, zborno, izražavanje«, pa pjesnik uzime tek »funkciju kompozitora i dirigenta« (Maroević). On je taj koji bira situacije, koji organizira dvoglasja unutar polifonijske cjeline, on je taj koji stvara mikrokozam seoskog theatrum mundi, zapravo beskrajan. Autor nije subjekt »govornoga pjesništva«, nego graditelj velike skladbe što slijedi četiri godišnja doba koja već samim načelom takve ciklizacije uvodi primatelja u svijet ovisnosti pojedinaca o mijenama u prirodi. U romanu je to načelo primijenio Poljak Reymont, pa su njegovi Seljaci u Benešićevu prijevodu postali i za nas paradigmom žanra. No, potražimo li ta skladbena načela u glazbi, suočit ćemo se s jednim od najvećih djela sakralne glazbe i svjetovna sadržaja, klasičnim Haydnovim oratorijem Godišnja doba (Jahreszeiten), koji upravo, napuštajući linearno zbivanje u korist skladbe koja povezuje, ali i suprotstavlja različite motive, očituje srodnost barem nekih kompozicijskih načela s Golubovim tekstom, pa i taj tekst možemo uvjetno žanrovski označiti pojmom oratorija.

Ciklizaciju slika po načelu godišnjih doba poznavao je i litavski slikar i skladatelj Čiurlionis, jedan od preteča apstrakcije u europskoj umjetnoati, a nedavno smo imali priliku vidjeti inscenaciju litavskog epa Godišnja doba Kristijana Donelaitisa. Upozorio nas je na potencijalnu teatralnost nefabularnih tekstova redatelj Eimuntas Nekrošius, stvarajući s pomoću nekolicine glumaca i obilja predmeta doživljaj Radosti proljeća i Bogatstva jeseni na selu. Smetala nas je, ipak, nazočnost pripovjedača kao moralne instancije. Naime, razičito od protestantskog pastora prosvjetitelja, takve instancije u Golubovu tekstu nema. Sjetimo se Zime kada jedan glas osuđuje »baču« kas nejde ni »na spoved« ni »vu cirkvu«. »Bača« pak odgovara: »A po kaj bi išel: / nikoga nisam vmoril. / nikoga vužgal. / Dok gorice cvetu/ ja se Bogu molim«. Tko je u (moralnom) pravu, odlučuje gledatelj zimskog prizora!

I još nešto. U jednoj anketi 1928. avangardni je redatelj kao pogodnu građu za film izdvojio autoricu koja je skupila sirovu građu pučkih razgovora i izdala knjižice pod naslovom Narod na vojne. Ejzenštejna je privukla struktura teksta Sofije Fedorenko, njegova deanegdotizacija, »neposredno očitovanje tema kroz snažno djelovanje građe«, pa i »fiziologičnost detalja«. Tekst je Ejzenštejnu bio pogodan za — montažu. Sve te osobine očituje i Golubov tekst, pa možemo govoriti o skladanju oratorija po načelu godišnjih doba kao krovnog postupka, ali i montaže odjelitih mirkocjelina razgovora unutar takve cjelovitosti. Dovoljno je pogledati rezove na stranicama koje slijede božićne odlomke: »Dupleri tijo gore...« »mrtvik« je na odru. /rez/ »Medjaši z goric... Gospon su došli...« sprovod /rez/ »Lepa moja odura!« interludij /rez/ »Naj se žalostiti — bolje je kaj je vmrla« /rez/ Bolesna živina: »Sena dam/ funji funji/neće jesti...« /rez/ Dijalog s »bačom« o molitvi... I tako sve do kraja, s nešto većim motivskim odlomcima među kojima je i onaj u kojem vidimo i autora kako »samo piše«, pa i njegov dom:

Iža Golubova puna knig na vrpi kak

krumper v jesen.

I ak sve to nije montaža, onda ne znam kaj je...

I neka još netko kaže kako je Golub anakroni pjesnik...

Aleksandar Flaker

Kalnovečki razgovori — Zima

ulomak

Betlem se čez oblok nagleda,

mesec na široko gledi,

kašnaki s oljom diše,

slama čeka ižu,

ravnica spi.

Na tem mladem letu

zdravi i veseli,

čestiti i bogati.

Daj vam Bog ždrebokov,

telokov, praščokov,

gušćokov, racokov,

piščokov, macokov,

a najviše mira

I božega blagoslova.

Daj vam Bog kruva, vina

i na jesen — sina.

Daj vam Bog sega dosti

i na jesen dvoje gosti.

Meni neje ni za jelo ni za pilo

nego mi je za tvoju lepu reč.