Djelce

Djelce

Društvenokritički angažman nije našao dovoljno snažne likove i priču kroz koje bi uvjerljivo prozborio, nego se uglavnom sveo na mehaničko slikanje stanja i ne osobito spretno prikriveno propovijedanje

Ljubiša Samardžić, velika zvijezda kinematografije socijalističke Jugoslavije, koji je u vrijeme njezina najvećeg kreativnog uzleta zablistao i na međunarodnom planu (glavna uloga u nezaboravnom Jutru Puriše Đorđevića donijela mu je nagradu za najboljeg glumca u Veneciji 1967), početkom devedesetih počeo se baviti producenturom, a potkraj tog desetljeća osjetio se spremnim i za upuštanje u redateljske pothvate.

Njegov kontroverzni debi Nebeska udica, o kojem se polemiziralo i na stranicama »Vijenca«, slavio je duh tzv. malih ljudi u doba NATO-ova bombardiranja Beograda i svojim je svježim dramaturškim postavom i režijom te odličnim nastupima mahom mladih glumaca osvojio najveći dio kritike i publike na čuvenom Berlinskom festivalu. Uslijedila je Nataša, još jedna urbana beogradska priča, no ovaj put tamnijih tonova, čija je kriminalističko-melodramska radnja smještena u doba velikog političkog talasanja koje je dovelo do Miloševićeva pada. Za razliku od Nebeske udice, Nataša je imala standardnije organiziranu, žanrovski profiliranu naraciju kojom je Samardžić redateljski suvereno baratao, a uz potporu uobičajeno odličnih beogradskih glumaca taj je film s lakoćom dosegnuo izrazitu kvalitativnu solidnost, a i osvojio srce mnogog gledatelja, u velikoj mjeri zahvaljujući dojmljivu nastupu sedamnaestogodišnje Tijane Kondić u naslovnoj ulozi nestašno-tužne nimfete.

Prva dva Samardžićeva redateljska djela navijestila su da bi taj glumac sjajna pedigrea mogao ostvariti i intrigantan redateljski opus, koji bi možda jednog dana mogao stati uz bok onom glumačkom. Međutim, posljednji redateljski uradak popularnog Smokija to ozbiljno dovodi u sumnju.

Mentalitet palanke

Ledina je prilagodba romana Slobodana Selenića, a tematizira tzv. kapilarni fašizam u Srbiji, ili ono što je Radomir Konstantinović u svom istoimenom glasovitom djelu nazvao filozofijom palanke. U središtu je zbivanja srpsko-hrvatski bračni par, Dragan i Ksenija (Dragan Bjelogrlić i Ksenija Pajić), koji se sa svojim sinčićem useljeva u stan u Novom Beogradu. Dragan i Ksenija prije rata živjeli su u Dubrovniku, onda su se preselili njegovoj majci u Beograd, no kako se majka i snaha nisu dobro slagale, završili su u jednoj od novogradskih stambenih krletki.

Oboje su glazbenici — on svira čelo, ona flautu, ali različito reagiraju na novu, nadasve primitivnu, okolinu: dok se on pokušava prilagoditi psihološki agresivnim susjedima nizom sitnih kompromisa, ona ne može sakriti prezir prema tipičnom malograđanskom mentalitetu kao najplodnijem tlu za sadnju fašistoidnih sjemenki. To ih dovodi u dvostruko napetu situaciju — ne samo da se trvu s okolinom, nego zbog različite taktike pristupa toj okolini stvaraju jaz između sebe, koji ionako nije od jučer (spomenuti sukob majka-snaha, nametnuta nacionalna tenzija, koliko god bila marginalizirana).

Ovako prepričana tema filma djeluje intrigantno, no sam film to nije. On, vidjeli smo, barata dvama osnovnim dramskim sukobima — jedan je krhki supružnički odnos koji balansira između ljubavi i sjećanja na bolju prošlost s jedne strane te trvenja s druge, dok je drugi problem prilagodbe kultiviranih supružnika mentalitetu ’palanke’, čiji je glavni oslonac poluludi susjed Ostoja (Zijah Sokolović), ali mu je zapravo glavni reprezent pobočni lik susjede koju utjelovljuje Milena Dravić.

Obje te osnovne dramaturške točke nisu sretno realizirane: prva pati od slabašno ocrtana i posve bezidejnog odnosa supružnika, koji povremeno zapada u nevjerojatne banalanosti (npr. sentimentalna sjećanja na sretne dubrovačke dane), dok je druga plastičnije predočena, ali uglavnom ostaje u relativno klišejiziranim okvirima, pri čemu od pomoći nije ni izrazito manirističan nastup Zijaha Sokolovića, ni predvidljiva kulminacijska točka sukoba, ni jednako predvidljiv konačni rasplet.

Živopisni epizodisti

Spomenimo i da su Bjelogrlić i K. Pajić u svojoj međuigri izrazito indisponirani, što je dijelom jamačno zasluga nepoticajnih situacija i slabih dijaloga s kojima su se morali nositi, ali čini se da im je nedostajao i nužno potreban međusoban erotski fluid. Karakterizacijski i glumački došla je međutim na svoje Milena Dravić, čiji su lik i izvedba uvjerljivo najreljefniji sastojci filma, koji inače obilježuje, kao i prethodne Samardžićeve radove, niz živopisnih epizodista, koji su ovaj put nažalost ostali lišeni gotovo svake dramaturške funkcionalnosti, a prinos općem ugođaju ipak im nije toliki da bi njihov opstanak unutar narativne strukture imao izrazito opravdanje.

Ljubiši Samardžiću s Ledinom se dogodilo ono što se nerijetko događa angažiranim autorima: društvenokritički angažman nije našao dovoljno snažne likove i priču kroz koje bi uvjerljivo prozborio, nego se uglavnom sveo na mehaničko slikanje stanja i ne osobito spretno prikriveno propovijedanje. Ako mu je to bila glavna namjera, bilo bi razboritije i zanimljivije da se odlučio za tzv. film-esej u njegovoj modernoj varijanti, na tragu primjerice Spikea Leeja u Učini pravu stvar (film iz kojeg je, čini se, i preuzeo neka rješenja). Ovako, Ledina je ostala ostvarenjem plemenitih namjera, ali relativno slabašnih kreativnih dosega, čiji bi tretman ženskih likova, usput rečeno, zasigurno naišao na žestoku kritiku feminističkoga čitanja.

Damir Radić