Crveno-plavi svijet

Crveno-plavi svijet

Zhang Yimou devedesetih se profilirao kao jedan od najpoznatijih kineskih filmaša na zapadu; poznat kako po uradcima koji su primarno fokusirani, uz površinsku akciju, na interakcije likova i interpersonalne konflikte, tako i po vizualnoj stiliziranosti istih (zbog čega im podliježe urbana art-publika), odnosno po suradnji (profesionalno-osobnoj) s glumicom Gong Li.

Ova priča o gangsterskom bossu u Šangaju tridesetih godina prošlog stoljeća, zaokruženo nosi auru gangsterskih motiva (jednu opasnu famme fatale, koja je ujedno i šefova djevojka i pjevačica, primjerice) kao omažne reminiscencije na čikašku eru prohibicije, no time što tako ukazuje na univerzalnost i sveprostornost organiziranog kriminala, premještajući fokus u mračno bogataško podzemlje Istoka, gazi na tlo alegorije — podržavajući mnoštvo registara značenja. Kroz tri oprečna lika — mafijaša Tanga, njegovu samosvjesnu i gramzivu ljubavnicu Bijou te seoskog dječaka Shuishenga, redatelj skicira viziju kako nevine žrtve (Bijou, Shuisheng) pod sjenom svemoćne patrijarhalne figure (Tang) pokušavaju ili preživjeti (Shuisheng) ili pronaći davno izgubljeni identitet (Bijou).

Shuisheng pritom postaje reprezent publike (mnogi događaji ostavljaju nam se nedorečenima, svega krokiranima, upravo kao kroz dječakove oči) no nemogućnost maloga glumca Wanga Xiaoxiaoa da ekspresivno iznese težinu nametnuta mu zadatka ostavlja i dramatski vakuum cjeline kao i deficit razrađenijih međukarakternih odnosa. Time ne samo karakterizacija nego i ritmički neujednačen (pravocrtan) scenarij pate od konkretne neopipljivosti te postaju nedostatni podržati svo obilje podtekstualnosti filma.

Plava ptica

Najuspješniji i najdorasliji cilju stoga i nadalje ostaje Yimouov trademark — snažno i rječito vizualno (rad snimatelja Li Xiaoa) — poetsko-alegorijski ornament boja, glamurozne fotografije i dekadentno-senzualne atmosfere; prvu polovicu djela kupajući u crvenoj, drugu pak u plavoj boji.

Šangajski interijeri crvene tako evociraju njezinu multiplost kao boje života (smrti) i krvi, ali i ljepote i bogatstva — obilja materijalnog, kao i ambigvitetnost njezine prirode — noćnu, žensku silu (magična privlačnost Bijou) odnosno dnevnu, mušku žestinu i golemu moć (Tangova beskrupulozna vladavina). Eksterijeri otočića pak druge polovice filma poput su izvanvremenog područja koje, kao pružalac utočišta, već svojom dematerijalizirajućom modrinom (i time kontrastom materijalnoj crvenoj) postaje mjesto smiraja, stišenja, bijega, koje međutim ne pruža okrepu već samo vodi u dublju tugu. Upravo ovdje, u srcu prirode, naime, samoživa Shuishengova gospodarica Bijou omekšava, shvaća površnost luksuza i prisjeća se vlastita nevina djevojaštva; postajući time poput Alise koja ulaskom na drugu, plavu stranu ogledala, stiže u drugi i drugačiji svijet, nalik (osviještenu) snu, čeznući za nedohvatnom iako tako blizom Plavom pticom sreće.

Crvena za uspjeh

Vrsna glumica Gong Li pritom sjajno portretira bazično antipatičan lik, no s crtom ljudskosti, koji prevaljuje put između dviju krajnjih točki — od posvemašnjeg neodobravanja od strane publike do empatičkog (i ranjivog) na samom kraju. (Mnogi su film predikatirali kao još jedan Yimouov show za Gong Li, što je, međutim, srećom, u negativnom kontekstu tako daleko od istine, a u pozitivnom označava još jedan uspjeh mlade glumice.)

Kulminacija fluidne režije, fascinantne i osobene produkcije u opisu moći koja korumpira i destruira individuu, Šangajska trijada tako se radije bavi spiritualnošću negoli političkim pitanjima (zbog kojih su počesto, kao suptilnom karikom Yimouovih filmova, isti znali biti cenzurirani od strane kineskih vlasti), te još uvijek ostaje ako ne najbolji a ono (uz Crvene svjetiljke) svakako najpopularniji Yimouov film.

Katarina Marić