Čarolija je tek započela

Čarolija je tek započela

Budući da je premijera Oluje bila početkom prosinca, dojmovi su još svježi i nesređeni, no predstava je uistinu čarolija, čarolija u kojoj sudjeluju čarobni glumci i koju je režirala redateljica čarobnica

Neposredni povod za razgovor s mladom zagrebačkom glumicom Dorom Fišter o njezinoj dosadašnjoj karijeri bio je uspjeh nedavne premijere Oluje Williama Shakespearea u splitskom HNK u kojoj, u režiji Nenni Delmestre, tumači ulogu Mirande.

Što je bilo presudno pri izboru glumačkog zvanja?

— Gluma je nešto što čovjek ima u sebi, nešto s čime se rodi. U sebi nosim kazališne gene i sigurna sam da i to ima neke veze. S druge pak strane, moji su roditelji liječnici pa se u našoj kući o kazalištu nije mnogo razgovaralo, osim što smo imali naviku odlaska u kazalište. Odluka da se upišem na Akademiju dramskih umjetnosti samo je moja i ona nije došla iznenada nego je dugo bila u meni. Kao što je odobrila moj izbor kada sam upisala Školu primijenjenih umjetnosti, moja je majka poduprla moju odluku o upisu na Akademiju. Ako je i imala nekih dvojbi oko mog izbora, sigurna sam da su one iščezle kad je dolazila na moje glumačke ispite i vidjela koliko uživam u glumi i koliko me sve to veseli.

Pomaže li vam slavno porodično ime Strozzi u karijeri?

— Bilo je faza kada sam to skrivala, a činjenica da ne nosim prezime Strozzi u tome mi je pomagala, barem sam tako mislila. Danas sam prihvatila tu činjenicu i ponosna sam na obiteljsku tradiciju koju nastavljam. Vjerujem da je bilo situacija u kojima mi je obiteljska tradicija pomogla, no isto sam tako uvjerena da mi je ponekad i odmogla.

U vašoj generaciji na Akademiji bili su i Leona Paraminski, Bojan Navojec, Olga Pakalović, Jasmin Telalović, Dušan Bućan te Luka Dragić. Gotovo cijela generacija vrlo se brzo glumački afirmirala. Što mislite koji su razlozi tomu?

— Mislim da su se poklopile sretne okolnosti. Tijekom studiranja na Akademiji bili smo vrlo složni i među nama je vladala zdrava konkurencija, što je bilo vrlo poticajno. Uspjehu ženskoga dijela generacije zasigurno je pridonijela i privlačna vanjština čime je srušen jedan od čestih mitova na Akademiji da ljepota i talent ne idu zajedno.

Koliko ste zadovoljni studijem na Akademiji?

— Dobro je da postoji Akademija kao institucija, kao mjesto na kojem budući glumci stječu određene vještine nužne za posao kojim će se baviti, no mislim da način rada na Akademiji nije dobar. Ne želim sad biti klasični primjer onih studenata koji nakon završenog studija popljuju sve ono što su tamo prošli, ali problem je u samom pristupu. U struci koja nije egzaktna i u kojoj, premda postoje različiti sustavi rada, nema jednostavna recepta za uspjeh studentima se ne bi trebalo pristupati stavom vi tu ne morate biti, možete otići studirati i na druge fakultete ili vi ste nitko i ništa. Mislim da bi profesori morali više vremena posvetiti tome da upoznaju naše vrline, ali i slabosti, te nam ukažu na njih i upute nas kako bismo ih mogli otkloniti. Isto tako o filmskoj se glumi na Akademiji ne može naučiti gotovo ništa. U Hrvatskoj filmska je gluma pitanje iskustva i mogućnosti snimanja filmova, čime se stječe rutina i znanje. Filmska je gluma potpuno drukčija od kazališne i trebalo bi se njome posebno baviti, a na Akademiji se na tome radi tek sporadično.

Kada ste debitirali u kazalištu?

— Bilo je to 14. siječnja 2000. u Satiričkom kazalištu Kerempuh u predstavi Bure baruta Dejana Dukovskog, koju je režirao Aleksandar Popovski. Moj lik zvao se Svetle.

Za tu ste ulogu dobili nagradu Zlatni smijeh za najboljeg debitanta na Danima satire...

— Premda je to efektna rola, ona je vrlo mala i bila sam zaista iznenađena kada sam za nju nagrađena.

Koliko nagrade znače mladom glumcu?

— Lijepo je dobiti nagradu. Ona je svjedočanstvo da je netko uočio baš vas i prepoznao trud koji ste uložili u stvaranje uloge, a to može biti poticajno.

Moja generacija ostala je u blisku kontaktu i nakon završetka Akademije. Često razgovaramo o svojim i tuđim predstavama te kazalištu općenito, no najmanje o nagradama. Nagrade znače vrlo malo pri dobivanju novih uloga. Također se postavlja pitanje kriterija prema kojima se nagrade dodjeljuju. Nakon Svetle odigrala sam neke uloge koje bi možda prije zaslužile nagradu nego ta za koju sam nagrađena. Stariji kolege kažu da je čest slučaj da glumac ne bude nagrađen za ulogu koju smatra jednim od vrhunaca svoje karijere te ponekad kažu: dobio sam nagradu za krivu ulogu.

Na filmu ste debitirali 2000. u TV-drami Život sa žoharima Suzane Ćurić. Kako ste dobili tu ulogu?

— Kada je donesena odluka o snimanju, raspisana je audicija za lik mlađe sestre glavne junakinje koju je tumačila Ivana Boban. Došla sam na audiciju i izabrana sam. Prije nego što je snimanje započelo imali smo dosta proba s redateljicom, što držim korisnim jer se na taj način uloga može bolje napraviti. Danas, gledajući s vremenske distance, neke bih stvari vjerojatno napravila drukčije, no svoju sam ulogu napravila najbolje što sam u tom trenutku znala i mogla.

Prvi put na velikom platnu pojavili ste se 2002. u filmu Ne dao Bog većeg zla Snježane Tribuson. Bila je to mala, no od kritičara zapažena uloga...

— Lik koji tumačim u tom filmu zove se Hana. Ona je izvor problema glavnoga junaka Siniše, kojeg tumači Luka Dragić. Voljela bih da sam imala više kadrova, no film ipak prati priču iz Sinišine perspektive. Nastojala sam što bolje iskoristiti malu minutažu koju sam imala...

Koliko ste dugo radili na predstavi Mi djeca s kolodvora Zoo?

— Umjesto uobičajena dva, dva i pol mjeseca, tu smo predstavu pripremali čak pet mjeseci. Nastojali smo, kroz prizmu droge, progovoriti o problemima generacija koje odustaju od života. Gluma u predstavi nije bila realistična u smislu uporabe igala, no mnogo smo glumački radili na predstavi, na govoru i pokretu, a sama je predstava i tjelesno prilično zahtjevna. U predstavi plešemo, pjevamo i glumimo, a trud se isplatio — Mi djeca s kolodvora Zoo još igra više puta mjesečno pred prepunim gledalištem. Osim za generaciju mladih glumaca koje je promovirala, predstava je dobra i za ZKM, i to je bila vrlo dobra suradnja.

Godine 2001. započela je i vaša suradnja s Glumačkom družinom Histrion...

— Da. Bila je to predstava Vesele ženske s Griča rađena prema Veselim ženama windsorskim Willama Shakespearea. Pamtim tu predstavu i po tome što sam u njoj prvi put propjevala na pozornici, a morala sam naučiti svirati i frulu, čemu me podučavao Arsen Dedić. Imala sam veliku tremu, što mislim da je normalno, jer ipak je gluma sigurna luka, a pjevanje je samo izlet u nešto u čemu se tek u posljednje vrijeme počinjem bolje osjećati.

Te ste godine prvi put nastupili i u predstavi za djecu. Bila je to Viteška priča — epizoda prva — Parsifal (Percival) Tene Štivičić u Maloj sceni, a slijedio je i dječji mjuzikl Šuć-muć priča ili bajka o zlatorogom jelenu. Koliko se gluma u predstavama za djecu razlikuje od one u predstavama za odrasle?

— Ovih dana igramo intenzivno na Maloj sceni. Ponekad i do tri predstave dnevno, što je naporno, no čak i ako u predstavu uđem s manje elana, vrlo brzo zavlada kazališna čarolija koja me povuče i predstavu odigram maksimalno ozbiljno. Djeci se zapravo ne može muljati i ona prepoznaju i vrednuju naš trud. Između kazališta za djecu i onoga za odrasle ne pravim razliku jer uvijek idem iskreno i do kraja.

Vaša druga suradnja sa Histrionima bila je predstava Romeo i Julija 2002. Neki su kritičari prigovarali da je lik Julije redateljski pomalo banaliziran...

— Julija je došla u malo nezgodnu trenutku, kada sam prerasla neke svoje dotadašnje životne okvire. Nisam zadovoljna načinom na koji sam napravila tu ulogu i mislim da sam mogla i trebala bolje. Bilo je sjano raditi na predstavi i vladala je krasna atmosfera, no ja se nažalost u tom liku nisam snašla. Tijekom sezone 2002/2003. dogodilo mi se štošta na profesionalnom — glavne uloge u kazalištu i na filmu, ali i na privatnom planu, tako da kad smo ovo ljeto obnavljali predstavu, rekla sam Vitezu da sam jednostavno prerasla Juliju i da sam prestara za taj lik, na što se on nasmijao, jer to naravno i jest smiješno. Sve prigovore upućene na račun Julije u toj predstavi zapravo treba uputiti meni, a ne redatelju Draženu Ferenčini. A kad smo već dotaknuli kritiku, ne znam tko je to kompetentan u Hrvatskoj (osim iznimaka) da o tome govori. Pitajte mene kako se osjećam i kako sam to odigrala.

Kakav vas teatar zanima?

Zasad ne biram projekte na kojima ću raditi i uglavnom radim gdje me pozovu. Znatiželjna sam i želim istraživati i pokušati sve u kazalištu. To je dobra škola i bilo bi super kada bi svaki glumac mogao to proći prije no što se, uvjetno rečeno, specijalizira. Također bi bilo lijepo kada bi svaki mladi glumac mogao reći da u pola sezone, do novogodišnjih blagdana, ima iza sebe sto pedeset predstava. To, dakako, nije ništa glamurozno ni elitno, nego iziskuje stalan rad i vrlo je naporno.

Osim glume i pjevanja u Šuć-muć priči pokazujete još jedan svoj talent. Oslikali ste scenu...

— Slikarstvo je moj pomalo zapušteni talent, zbog kojega sam i upisala Školu za primijenjenu umjetnost. Voljela bih da mogu razvijati sve svoje talente, no to nije moguće. Kad imam nekoliko slobodnih dana, volim se primiti palete i slikati.

Kako je došlo do vašega prvog odlaska u Split kada ste u splitskom HNK nastupili u predstavi Varijacije o smrti Jona Fossea u režiji Nenni Delmestre?

— Tada sam bila na četvrtoj godini Akademije, a scenski govor podučavala je Alma Prica. Budući da u splitskom ansamblu nemaju mladih glumica, kad je pripremala Varijacije, Nenni Delmestre poslala je tekst Almi i zamolila je da joj preporuči neku od glumica s Akademije. Alma je procijenila da po senzibilitetu ta uloga odgovara upravo meni. Nenni je potom doputovala u Zagreb, i tu sam je prvi put upoznala. Razgovarale smo i nakon toga ja sam otišla u Split kako bih radila na predstavi. U Split sam se zaljubila na prvi pogled i dogodilo se nešto iznimno. Potpuno sam se posvetila radu na predstavi, kada nisam bila na pokusima pripremala sam ulogu i sve to je urodilo vrlo lijepom predstavom. Bilo nas je samo šest u podjeli, a jednu od uloga tumačila je i Dara Vukić, koja je nastupala na pozornici s mojim djedom Titom Strozzijem. U toj predstavi Josip Genda glumio je moga oca.

Nakon Varijacija slijedila je od kritike hvaljena Oluja u splitskom HNK...

— Kada je riječ o Oluji, tu se potpuno slažem s Nenni, koja kaže da ako u ansamblu imaš nekoga poput Josipa Gende, onda treba repertoar prilagoditi njemu, dakako i bilo kojem drugom glumcu u ansamblu, ali u ovom slučaju bila je riječ o Prosperu, i tako je logično došlo i do ponovne suradnje. Ja glumim Mirandu, a Mirandina oca Prospera tumači Josip Genda.

Budući da je premijera Oluje bila početkom prosinca, dojmovi su još svježi i nesređeni, no predstava je uistinu čarolija, čarolija u kojoj sudjeluju čarobni glumci i koju je režirala redateljica-čarobnica.

Svoju ulogu Mirande napravila sam na način na koji je Shakespeare nije zapisao iščitavši ono što je pisalo između redaka. Njegova je Miranda plaha i djevičanski čista, a ono što sam ja iz tog teksta iščitala jest da je Miranda djevojka koja nema osviještene spolnosti. Sličnija je dečku, ona u mojoj mašti lovi ribu, odrasta na otoku bez majke samo s ocem, koji je jedini čovjek kojeg je ikad vidjela.

Recite nam nešto više o svojoj ulozi u filmu Slučajna suputnica Srećka Jurdane?

— Moj je lik djevojka koja nije zadovoljna sa sredinom u kojoj živi i bježi iz nje te prolazi kroz razne situacije i sreće različite ljude. Slučajna suputnica snimana je početkom ljeta i vidjela sam mali dio montirane građe, no mislim da će do premijere proteći još neko vrijeme jer se Srećko Jurdana neće zadovoljiti samo prolaznim rezultatom, nego želi da konačna verzija filma izgleda najbolje moguće. To je bila moja prva glavna filmska uloga. Svoj lik oblikovala sam u komunikaciji s redateljem, koji je, kad je vidio da o liku razmišljano na vrlo sličan način, prepustio meni da ga do kraja oblikujem. Kad je vidio snimljenu građu, Jurdana me nazvao i rekao mi da sam napravila i više od onoga što je on zamislio o tom liku, što mi je bila potvrda da sam svoju zadaću ispunila, a da li je to dobro i s koliko uspjeha, procijenit će publika. Glavna me uloga nije opteretila jer mislim da je glavna uloga mnogo zahvalnija od epizodne budući da omogućuje bolje sagledavanje cijeloga projekta i prilagođavanje njemu.

Koliko je važna kemija između partnera na sceni?

— Vrlo je bitna. Ponekad se kemija dogodi između partnera na sceni, a ponekad nažalost ne. Mislim da sam i tu imala dosta sreće, jer se kemija između mene i mojih partnera često dogodila. S nekim mi je partnerima uistinu lijepo raditi, no ako nema te posebne kemije, neki se dijelovi predstave moraju zaista odglumiti. Kad sam s Josipom Gendom na sceni, čini mi se da ja ništa ne radim, a sve ide jako dobro. Od Gende sam dosta naučila i s njim sam vrlo sigurna na sceni. On me samo pogleda i odmah se razumijemo. To nije pitanje samo iskustva, jer je kemija postojala i između mene i generacijski mi bliskog Hrvoja Klobučara, koji mi je partner u histrionskim predstavama.

Najljepše je kad si na sceni, osim dakako dobre uloge, imati i dobra partnera, jer to čini predstavu boljom. Premda to nije toliko očito kao primjerice u baletu gdje ukoliko partner nije dobar, balerina može pasti, i u glumi je moguće pasti u glumačkom smislu.

Niste ni u jednom ansamblu. Odgovara li vam takav status?

— Biti na slobodnom tržištu možda je teže, no slobodnjaštvo je vrlo kreativno jer glumac dolazi u nove sredine, gdje se uvijek iznova mora dokazivati. Za sada sam zadovoljna takvim statusom, možda i zbog toga jer sam imala sreću da sam išla iz predstave u predstavu

Sljedeći projekti? Planovi?

— Upravo sam počela raditi na predstavi Vassa Železnova u zagrebačkom HNK u režiji Zlatka Svibena. Usporedno nastupam i u starim predstavama. Što se tiče planova za budućnost, njih na neki način i nema. Stvari idu prirodnom tijekom. Što se tiče moga glumačkog posla, mislim da sam tek na početku i da moje vrijeme tek dolazi.

Razgovarao Goran Ivaniš