Biseri božićne glazbe

Puno tonske mašte pokazao je Pogorelić u izvedbi sonate Slavenskog, koja se otkrila u bogatstvu harmonijske fakture, kao i melodijske inventivnosti s dalekom, ali čujnom pozadinom Slavenskijeve folklorne inspiracije

Božićni i novogodišnji blagdani u nas u pravilu imaju utjecaja na količinu glazbenih događanja. Koncerti koje tada organiziraju naše glazbene institucije i pojedini ansambli, povećavaju šarenilo zagrebačkog glazbenog života u prosincu.

Dojmljivi recital

U ovoj rubrici bit će riječi i o tim koncertima, no na početku valja upozoriti na pijanistički recital održan izvan spomenutoga konteksta, a vezan uz ciklus Virtuoso, u sklopu kojega se u Hrvatskom glazbenom zavodu redovito predstavljaju mladi pijanisti. Riječ je o recitalu Lovre Pogorelića, održanom 11. prosinca. Kako je u programskom letku bilo navedeno, Lovro Pogorelić nastupio je na molbu organizatora ciklusa Virtuoso, neposredno nakon povratka s turneje po Finskoj i Rusiji, a pred nastup u Washingtonu«. Opaska svjedoči o Pogorelićevoj aktualnoj koncertantnoj djelatnosti, u Zagrebu ipak nedovoljno poznatoj. Treba podsjetiti da je Lovro Pogorelić završio studij glasovira u klasi profesorice Zvjezdane Bašić, upisavši se na dugu listu njezinih vrlo uspješnih đaka. Većina ih gradi koncertnu karijeru u inozemstvu (poput Pogorelića i Ivane Švarc), ili sa vrlo malim šansama za uspjeh (premda je riječ o darovitim, dobro školovanim mladim pijanistima poput Srebrenke Poljak, Andreje Feitl, Ivane Novak i dr.) pokušava naći svoje mjesto pod suncem u matičnoj, zagrebačkoj glazbenoj sredini.

Za zagrebački recital Lovro Pogorelić odabrao je zahtjevan program usklađen s vlastitim glazbenim senzibilitetom: Slike s izložbe M. P. Musorgskog, sonatu J. Š. Slavenskog i sedmu glasovirsku sonatu S. Prokofjeva. Tehnički apsolutno pripremljen za program takve težine, Pogorelić je od samog početka koncerta demonstrirao naglašenu ležernost nastupa, koja je gotovo doticala granicu prihvatljivosti. No na sreću, ipak je nije prešla, pa je opći dojam recitala ostao na razini visoke profesionalnosti i stvarne suverenosti dobro kontroliranog pijanizma. Puno tonske mašte pokazao je Pogorelić u izvedbi sonate Slavenskog, koja se otkrila u bogatstvu harmonijske fakture, kao i melodijske inventivnosti s dalekom, ali čujnom pozadinom Slavenskijeve folklorne inspiracije. Impresivna izvedba Slavenskog uslijedila je nakon Musorgskijevih Slika s izložbe, koje je Pogorelić interpretirao naglašenim akcentima robustnosti u izričaju, s očitom predodžbom pretežito masivno voluminoznog zvuka. Ritmički pregnantno, oštro i tehnički detaljno dorađeno, s dostatnom razlikom u rijetkim lirskim predasima, zazvučala su tri stavka Prokofjevljeve sedme glasovirske sonate u kojoj je čuveni finale, s ukomponiranim modelom opsesivne ritmičke formule, u izvedbi dobio gotovo dijaboličnu snagu ekspresije. Ukratko, ovaj dojmljivi Pogorelićev recital može se označiti kao jedan od malobrojnih uspješnih nastupa naših pijanista u tekućoj sezoni. Za Lovru Pogorelića to je svakako kompliment, za zagrebačku glazbenu sredinu baš i nije!

Predugi: Božićni oratorij

Dva su koncerta na samom početku božićno-novogodišnje aktualne ponude izazvala vrlo oprečne dojmove. Prvi, u ciklusu Svijet glazbe Koncertne direkcije Zagreb, održan u Lisinskom 17. prosinca, predstavio je Combattimento Consort Amsterdam pod ravnanjem Jana Willema de Vrienda, s izvedbom Božićnog oratorija J. S. Bacha. Već sama ideja da se u jednoj koncertnoj večeri izvede svih šest kantata koje čine Božićni oratorij, u osnovi se pokazala pogrešnom. Osim što takva izvedba trajanje koncertne večeri produžuje na publici danas teško prihvatljivih tri sata čiste glazbe, a time predstavlja i nepotreban napor za sve izvođače, u samoj ideji djela koje je J. S. Bach namijenio izvođenju za tri božićna dana, te na Novu godinu, prvu nedjelju poslije Nove godine i na Bogojavljenje, ne postoji logika cjelovite izvedbe.

U koncertnoj praksi uobičajilo se, ne bez razloga, Božićni oratorij izvoditi u dvije večeri, već i zbog činjenice da su prve tri kantate sadržajno povezane u zatvorenu cjelinu. No svi ti razlozi nisu, izgleda, bili dostatni organizatorima, koji su se oni odlučili na ono što je izvan uobičajene prakse, vjerojatno s idejom nekakve posebno pohvalne akcije koju organiziraju za svoju zagrebačku publiku. Izvedba je na kraju ispala osrednjom, da ne kažem lošom, a dugo trajanje u takvom se kontekstu pokazalo gotovo nepodnošljivom značajkom koncerta, koji je — nazovimo stvari pravim imenom — bio dosadan i neinventivan. Zato je poveći broj posjetitelja, koji ne dolaze na koncerte zbog neugode nego ugode (a u koje sa zadovoljstvom bilježim i svoju malenkost), u pauzi jednostavno otišao kući. Problem izvedbe bio je u pravom redu u izvođačima, spomenutom nizozemskom ansamblu, odnosno njegovu dirigentu, čije je razumijevanje Bacha (bez obzira na to s kojih je postavki interpretacije barokne glazbe krenuo), zapravo ostalo na površini. Jer Combattimento Consort Amsterdam i Consensus vocalis, kao i vokalni solisti (sopranistica Patrizia Biccire, altistica Claudia Schubert, tenor Nico van de Meel i bariton Stephen Varcoe) u praksi nekog drugačijeg viđenja Božićnog oratorija, zasigurno bi ostavili bolji dojam.

No potpuna bezizražajnost izvedbe — kao rezultat gotovo iste dinamike i unutar glazbenog protoka nepostojećih agogičkih nijansi (ta crta ravnomjernosti u agogičkom smislu apsolutno je neprimjerena stilskom izričaju barokne, a time i Bachove glazbe), te neadekvatnih, uglavnom prebrzih tempa i gotovo iritantne tonske površnosti — uvelike je štetila samoj glazbi. Velika je šteta i da od nizozemskih interpreta u Zagreb nisu pozvani neki glazbenici koji pripadaju samom svjetskom vrhu današnje vrlo specijalizirane barokne izvodilačke prakse (da spomenem samo žive legende Tona Koopmana, i Gustava Leonharda!). Ovako, Bachov Božićni oratorij, kao i ovoga ljeta izvedena Bachova Velika misa u h-molu, također s nizozemskim ansamblima, pamtit će se, nažalost, kao promašeni koncerti.

Čujno kvalitetnije domaće snage

Dan kasnije, Simfonijski je orkestar Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Nikše Bareze izveo također božićni program, pažljivo sastavljen od biranih bisera barokne glazbe. Na rasporedu su se tako našle sonata u D-duru, za trubu i dvije gudačke skupine Alessandra Stradelle, Božićna kantata u A-duru, za sopran, gudače i čembalo Alessandra Scarlattija, treća orkestralna suita u D-duru za tri trube, dvije oboe, fagot, gudače i basso continuo J. S. Bacha, deseti koncert za orgulje i orkestar u d-molu G. F. Haendela, te Ponoćna božićna misa za zbor i orkestar Marc-Antoinea Charpentiera.

Ovaj nepretenciozni, no s mnogo dobrog ukusa oblikovani prigodni program, u koji su kao solisti bili uključeni neki od ponajboljih naših glazbenih interpreta (sopranistica Valentina Fijačko, trubač Dario Teskera i orguljaš Mario Penzar), uz dobar zbor HRT-a (uvježbao ga je Luka Vukšić), predstavio je odabrane skladbe općim nivoom izvođenja, koji je od onog s uvezenim Bachovim Božićnim oratorijem, bio čujno kvalitetniji. Zasluga je to u prvom redu dirigenta Nikše Bareze, njegovog izvrsnog poznavanja glazbe, i ovoga puta očito dostatnih pokusa s izvođačima. Sve je to rezultiralo odličnim izvedbama, fino dorađenih detalja i vrlo kvalitetne zvučne slike koju je ostavio cijeli ansambl. Valja tu istaknuti impresivni solo koncertmajstora Tarasa Pečenyja u Bachovoj suiti, kao i izvođenje osjetljivih puhačkih solo dionica u istoj skladbi, koje su, među ostalima, svirali kao gosti oboist Branko Mihanović i trubač Marin Zokić. Svi članovi orkestra, ponajviše pak dirigent Nikša Bareza, zaslužuju sve komplimente za ovaj lijepi koncert, po dosegnutoj kvaliteti daleko iznad, danas nažalost važećih standarda u zagrebačkom glazbenom životu.

Bosiljka Perić Kempf