Bespuća ljudske psihe

Bespuća ljudske psihe

Colin Thubron, Prema posljednjem gradu, prev. Marijana Javornik Čubrić, Hena com, Zagreb, 2003.

Britanski pisac Colin Thubron poznat je ponajprije po putopisima, od kojih su neki postali klasici žanra. Stoga nije neobično da se i u njegovu novom romanu putovanje u udaljene krajeve javlja kao neizostavni dio. No, za razliku od putopisa u kojima prikazi izvanjskih prostranstava dominiraju, ovdje će oni biti tek poticaj piščevu zahvaćanju u nešto drukčije prostore — bespuća ljudske psihe.

Potreba za bijegom

Fabula je jednostavna: petero europskih turista — engleski bračni par Robert i Camilla, Belgijanac Louis sa znatno mlađom suprugom Josiane te mladi španjolski sjemeništarac Francisco, zajedno s vodičem i pratnjom, kreću u turističko istraživanje teško dostupnih ruševina zaboravljenoga grada Vilcabambe, posljednjeg utočišta Inka pred španjolskim osvajačima. No, ubrzo postaje jasno kako su razlozi njihovu putovanju mnogo dublji od želje za upoznavanjem novih krajeva. Svatko od njih, više ili manje svjesno, na putovanje kreće ponukan unutarnjom potrebom za bijegom od stanja u kojem se nalazi u tom trenutku života. Louis, arhitekt, pokušava zaboraviti propali posao, Robert želi napisati knjigu kojom će dokazati da je nadaren pisac, prekid svakidašnje rutine njegovoj ženi Camilli nakon dugo vremena daje prostor za promišljanje o vlastitom braku, dok Francisco, nasljednik davnih konkvistadora, putovanjem želi isprati sa sebe osjećaj grijeha, genetski usađen u njegovo biće. Fizičko putovanje pretvara se u duhovno, a posljednji grad tako postaje simbolički cilj, mjesto posljednje nade u razrješenje ne samo drevne tajne Inka nego i individualnih tajni likova.

Ovako postavljena, Thubronova se priča gotovo neopazice raslojava u nekoliko smjerova, nekoliko ideja koje roman čine složenijim no što se na prvi pogled čini. Možda će najočitiji biti prikaz odnosa između različitih civilizacija, u kojem pisac zapadnjačku aroganciju, koja grozničavo želi vidjeti i spoznati sve, rastumačiti svaku nepoznanicu i tako barem spoznajno osvojiti preostale prostore, suprotstavlja indijanskom mirnom prihvaćanju stanja stvari kakvo jest, a koje se očituje u posvemašnjoj šutnji.

Robertova težnja da peruansko iskustvo pretoči u literarno remek-djelo, iritantno baratanje činjenicama i uporno neprihvaćanje da postoji ono što riječima nije i neće biti dohvatljivo, Louisova ironija, Josianina površnost ili Franciscova opterećenost prošlošću i želja za iskupljenjem dovode do toga da turistički pohod u neku ruku ne djeluje mnogo drukčije od konkvistadorskog — ovdje svatko ima neki interes koji želi ostvariti u toj zemlji, ali koji se postupno rastače pred nedokučivošću napuštenih gradova, a sve riječi i zahtjevi zaustavljaju se pred nepomičnim licima potomaka drevnih civilizacija (zanimljivo je da Thubron ne daje mnogo informacija o domorodačkim suputnicima Europljana — njihov se opis zadržava na vanjštini i crtama lica, potvrđujući da je dublje od toga nemoguće, možda i nepotrebno proniknuti).

Mreža međuljudskih odnosa

Ono čemu će Thubron posvetiti najviše pozornosti prikaz je grupe turista kao složenoga mikrokozmosa međuljudskih odnosa: neznanci različitih karaktera i interesa vlastitim slobodnim izborom zapravo su osuđeni na višednevno zajedništvo. Svjesni da svoje suputnike više nikada neće morati vidjeti, cijelim putem ostaju začahureni u rješavanju vlastitih intimnih konflikata, ne omogućujući ni u jednom trenutku da grupa o kojoj zapravo ovise postane homogena. Jedni drugima ne odveć simpatični i bez želje za međusobnim zbližavanjem, nalaze se u koegzistenciji koja se pokazuje paradoksalnom jer nerijetko bivaju postavljeni pred odluke kojima utječu na živote drugih ljudi do kojih im zapravo nije ni stalo.

Unutar te situacije Thubron ispreda finu psihološku mrežu mnogobrojnih neobičnih odnosa i novootkrivenih emocija s kojima se likovi suočavaju — takvi su, primjerice, Camillino sažaljenje i briga za Josiane koji proizlaze iz osjećaja obveze da se bude human dok pravoga poticaja iznutra za to nema, Josianina ovisnost o pomoći stranaca koji je zapravo preziru, Franciscovo žrtvovanje za ljude koji to ne bi učinili za njega ili Robertova površna požuda spram Josiane. Nedopuštanje likova da se uspostavi osjećaj povezanosti čak ni u ekstremnim situacijama pokazuje se ujedno i najzanimljivijim slojem romana.

Pitanje koje Thubron postavlja ovim romanom jest koliko daleko moramo otići da bismo došli do samih sebe. Turističko putovanje ovdje postaje sinonimom moderne potrage za smislom, no primamljiv aranžman ipak je daleko od željena instant-odgovora na pitanja o svrsi vlastita postojanja, koji likovi očekuju u susretu s Vilcabambom. Rastuća svijest da putovanje ne može pružiti očekivano utočište dovodi do toga da najljepše mjesto na svijetu, kako ga opisuju turistički prospekti i kakvim ga likovi doživljavaju na početku svoga puta, metamorfozira u neugodnu i mučnu prašumu, negostoljubivu prema posjetiteljima koji joj ni po čemu ne pripadaju — jer u njoj traže ono čega nema. Nemir, umor, bolesti i blizina smrti pomiješani s lokalnim legendama rezultiraju rezignacijom svih putnika, a nada da će razotkrivanje tajni posljednjega grada dati viši smisao i njihovu postojanju pokazuje se više nego naivnom. Drevne planine i gradovi ostaju neprobojni štit o koji je ipak bilo nužno udariti kako bi se shvatilo da izvor samospoznaje leži u samu zvuku tog udarca koji odzvanja unutar vlastite glave, a ne nalazi se nigdje izvan nas samih.

Thubron svoje likove, a time i čitatelja, do te spoznaje dovodi prilično strmim i neugodnim putem.

Ljubica Anđelković