Bešavna kafkijanska konstrukcija

Bešavna kafkijanska konstrukcija

Glumcima, zapravo većinom još tek studentima glume, treba poželjeti još više ovakvih nadahnutih i s očiglednim žarom odigranih eksperimenata s pozitivnim ishodom

Jedan od znakova produktivnoga kazališnog života, kakav često slavimo u stranim centrima moći, s vrhuncem vjerojatno u Edinburghu, kad svaka štala postaje izvedbeni prostor, otkrivanje je novih pozornica. Tri godine stara kazališna grupa Institucija, što je čini zapravo jednom od najmlađih uzme li se u obzir i značenje ironičnoga naziva, povezala je tematski krug i atmosferu predloška s vlastitim nezavidnim položajem, i kompilaciju Kafka 3 odigrala u Češkom domu, kazališno nepoznatom prostoru u središtu Zagreba.

Neovisna Institucija

Osnivač Institucije, redatelj Borna Baletić, u svojoj je karijeri imao uspona i padova, no nakon što je njegova trupa u suradnji s pulskim MKFM-om prikazala William Shakespeare’s Greatest Hits, svojevrsnu kompilaciju šest ključnih Bardovih komada u probavljenim verzijama, postalo je jasno da mu leži opušteniji način rada s mlađim i neokoštalim kadrom. I sam je to potvrdio time što je relativno zašutio u smislu režija u profesionalnim kazalištima te u tišini radi na ADU. Nova predstava Institucije zanimljiva je tako i kao ponovni iskorak u, iako ograničenu, javnost i kao još jedna potvrda da put i nije pogrešno odabran.

Dramaturškom kompilacijom triju Kafkinih pripovijetki, Probražaja, Seoskog liječnika i Umjetnika gladovanja, koju kao i režiju potpisuje sam Baletić, dobivena je ponovno skraćena, ali koherentnija digest verzija pogodnija za kazališne ljubitelje nego za odrađivanje obvezne lektire drugim sredstvima. Umjetnik gladovanja, najkraći među predlošcima, zapravo je i pomalo autoreferencijalni okvir dvodijelne predstave, gdje se prvi, Preobražaj, igra na pozornici Češkog doma, dok je Seoski liječnik postavljen u gledalištu, sjedišta raspoređenih amfiteatralno. Nimalo slučajno, jer je parabola o Gregoru kukcu, kojega fizički uvjerljivo igra Marko Makovičić, pokazna vježba koja ima više smisla na isluženoj pozornici Češkog doma, čija socrealistička potrošenost i sama nameće takozvanu kafkijansku atmosferu. Pored toga, iz Umjetnika gladovanja i njemu imanentna kaveza u onome što se u cirkusu nekad nazivalo Odjelom za odrasle, tijek predstave bešavno klizne u stan Samsinih, no drugom dijelu predstave treba otvoreniji prostor. Dok je, dakle, prvi dio scenski statičan, referencijalan i simboličan, drugi je iznimno dinamičan, kako zbog naturalističke, snažne i gotovo grube izvedbe naslovne uloge Ozrena Grabarića tako i zbog izigravanja svih okolnosti scenskog zbivanja, koje minimalnim resursima, točnije, osviještenom uporabom tijela, daju ovdje možda i premalo iskorištena Jelena Lopatić te Luka Petrušić, mladi glumac koji je ulogu Umjetnika gladovanja dobio najprije zbog konstitucije, što ipak nikako ne znači i da je najslabija karika izvedbenoga lanca.

Glumački žar

Rasjed koji se događa između prvog i drugog dijela predstave dobiva smisao u završnoj dramaturškoj dosjetki, kad kukac Gregor Umjetnika gladovanja pita otprilike što mu sve to treba, a ovaj mu odgovara da jednostavno nije našao hranu koja mu odgovara. Kako se god tko odlučio čitati posljednje riječi ovog metaforičnog lika, ovakvo utišano finale predstave, koja ponovno spaja početak s krajem i u smislu prostora, jer se Marko Makovičić pojavljuje doslovno između nogu gledatelja, dok se Petrušić vraća na pozornicu i time ponavlja uvodne scene, od tri pripovijetke i njihove scenske realizacije čini dobro skrojenu cjelinu. Riječ je, sveukupno, o kvalitetnoj predstavi nastaloj iz kazališne želje i potrebe, iz raskoraka ambicije i mogućnosti proboja u domaće dobro zacementirane kazališne bastione. Zato glumcima, zapravo većinom još tek studentima glume, koji tek čekaju da ih potroši žrvanj komercijalnoga kazališta i pukog odrađivanja angažmana, treba poželjeti još više ovakvih nadahnutih i s očiglednim žarom odigranih eksperimenata s pozitivnim ishodom. Iako od njih ne treba očekivati manihejsko odricanje, da se kao vegetarijanac Kafka simbolično pomire s ribom u akvariju jer je više ne moraju i ne žele pojesti, treba vjerovati da će u profesionalne biografije ne bez ponosa moći uvrstiti i rad na Kafki 3.

Igor Ružić