Bajka o bajci

Bajka o bajci

Za kraj godine i u kazalištu se očekuje nešto iznimno. Kazalište Žar-ptica uspješno se tome odazvalo. Za svoju je prosinačku premijeru učinilo nešto do prije koju godinu na tome mjestu nezamislivo — pred svoju malu pozornicu na Bijeničkoj cesti, koja je sasvim na rubu grada, doslovce oslonjena na mirogojske parcele, privuklo je tako reći sav kazališni Zagreb. Kao najjači magnet u slikovitu liku dugokosa sijedog gospodina pod zlatnom krunom prolaznici su na plakatu, a uzvanici na pozivnicama, mogli prepoznati nedvojbeno prvoga glumca naše sredine, Peru Kvrgića. Princeza pokraj njega, Ana Kvrgić, bit će prepoznatljivija kada ova predstava bude gostovala u Rijeci nego što je u Zagrebu. Mlada glumica, kći kazališnoga velikana, prvi je svoj glumački angažman, naime, dobila u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, gdje se kako na velikoj, tako i na komornim pozornicama, potvrdila nizom zapaženih uloga. U rodnom Zagrebu uglavnom se pojavljuje na gostovanjima. Ne samo da je tijesna dvorana kao obično prigodom premijera bila prepuna, više odraslih nego djece, nego je njome u najljepšim trenucima odzvanjao radosni dječji smijeh kao najljepša nagrada umjetnicima i zadovoljstvo gledateljima. Što je Kralj više plakao, što je više bojazni i nesigurnosti pokazivao, to su ga klinci i klinceze više voljeli i slađe se smijali njegovim riječima i suzama. Kada su odrasli i zasićeni možda već pomislili da smo od Pere Kvrgića dobili sve što smo mogli dobiti, glumac, koji zaista odavno nije nastupao u predstavi za djecu, za ovu je prigodu iznašao novu suptilnost komike, spojio humor s nježnošću, dajući na neki neobjašnjiv način na znanje da se kao i svojoj Ani obraća svoj djeci i umije to učiniti s toliko iskrenosti i žara, da njihovo uzajamno povjerenje ni odrasli ne moraju pokvariti.

Princeza u kući duhova

Sve se okupilo za nesvakodnevno ostvarenje. Susret Kralja i djevojčice, koja ne može biti drugo do Princeza, dobio je koliko prisan, toliko veličanstven vizualni okvir. Oronulu kuću duhova naznačila je scenografija Dinke Jeričević patinom dugovječnosti, a njezini su junaci kostimografijom Marije Žarak dobili mogućnost utjeloviti kazališnu čaroliju najvišega reda. Kralj se, naime, stopio sa svojim prijestoljem (na kojemu u toj bajci sjedi već 777 godina), koje pak u jedinstven kazališni stroj precizno odmjerenih dimenzija spaja grimiz divovskoga kraljevskog ogrtača s naslonjačem i ljestvama, niz koje će Kralj bojažljivo silaziti ususret Ani i pričama koje bi trebale započeti. Nažalost, i ovom se prigodom pokazalo kako je teško doći do tekstova za kazalište za djecu. Koliko god je ovaj put kazalište bilo, naime, sretno u izboru svojih suradnica na čelu s mladom redateljicom Aidom Bukvić, koja je pomno gradila scenske odnose i obrate, te svim dostupnim sredstvima uz pomoć rasvjete Olivija Marečuća i glazbe Ilana Kabilja nastojala razvijati dramske napetosti, potencijala u tekstu za to jednostavno nije bilo. Jer suvremeni austrijski autor Robert Thayenthal, čiji je tekst za Žar-pticu prevela Sandra Markota, a kratkim dramaturškim komentarom na kazališnoj cedulji popratio dramaturg predstave Dubravko Mihanović, postupa kao esejist koji kolokvijalnim dijalozima usporedno s igrom na svoj način ilustrira neiscrpnost odnosa iluzije i zbilje. Zato predstava djeluje najdramatičnije na samom početku bajke o bajci, u kojoj unutrašnja dinamika tijekom prijelaza iz prozora u prizor jenjava umjesto da raste. Samo prvorazredni glumci, tako neraskidivo povezani kao u ovoj predstavi, gdje se prerušavanjem u Princezu koja nosi haljinu o kakvoj svaka djevojčica sanja, Ana Kvrgić vjerno slijedila duh bajke — mogli su večer spasiti od sjene prazoga hoda.

Uostalom, ne treba govoriti u ime djece. Tek reprize, koje uglavnom pripadaju najmlađima, pokazat će cjelokupan domet predstave, koja nije samo svečanost za oko i uho, jer kao što se dječje reakcije ne može zatomiti, tako ni pad dječje pozornosti ne može ostati nezapažen. Ozračje kazališnog slavlja ova će predstava sigurno sačuvati.

Let Žar-ptice

A kada kazalište Žar-ptica jednoga dana možda bude htjelo obilježiti neko vlastito slavlje, obljetnicu ili slično, ne bi smjelo zaboraviti da mu je ime po svojoj predstavi na otvaranju vidovito dao Vojmil Rabadan. To je kazalište najprije steklo vozilo kojim je na gostovanjima obilazilo različite gradske i seoske dvorane. Prostor za pokuse na Bijeničkoj dugo se smatralo gotovo neprilagodivim za stalno kazalište, dok sadašnja ravnateljica, glumica i televizijska autorica Marija Sekelez nije dokazala suprotno i u suradnji s medijima tu skromnu dvoranu učinila jednim od najprivlačnijih zagrebačkih kazališnih mjesta. Na stanovit je način demantirala profesora Ivu Hergešića, koji je, kada je u vrijeme obnove zgrade HNK u Zagrebu općinstvo teško prihvaćalo privremenu pozornicu u zgradi današnjeg Otvorenog sveučilišta u Vukovarskoj ulici, govorio kako je publika poput mačke; privikava se na prostor, a ne na vrijeme. Kazalište Žar-ptica s Marijom Sekelez i pomno biranim suradnicima, među koje odnedavno ubraja i Peru i Anu Kvrgić, uspjelo je svladati inerciju i nastaviti činiti sve kako bi se pokazalo sposobnim u tome ustrajati. Do vremena boljih mogućnosti.

Marija Grgičević