Arhitekt Lucijan Vranjanin

Arhitekt Lucijan Vranjanin

U Hrvatskom je muzeju arhitekture u tijeku izložba pod naslovom Arhitekt Lucijan Vranjanin / Architect Luciano Laurana, na kojoj su fotografijama, nacrtima, dokumentima i publikacijama prezentirana ostvarenja Lucijana Vranjanina, istaknuta protagonista talijanske renesanse, kojega svjetska literatura bilježi pod izvornim imenom Luciano Laureana. Prikaz njegova stvaralaštva vrijedan je pozornosti koliko zbog nezaobilazne uloge majstora Lucijana u razvoju renesansne arhitekture toliko i zbog njegova hrvatskog podrijetla, što je lucidno apostrofirao još 1886. povjesničar i erudit Ivan Kukuljević Sakcinski kada je njegovo ime iz povijesnih spisa pretočio u kroatiziranu varijantu Lucijan Martinov Vranjanin, od tada udomaćenu u nas.

Mješavina čudesnog i racionalnog

Stvaralaštvo i život Lucijanov kao i njegovo najpoznatije ostvarenje Vojvodske palače u Urbinu izučavali su i valorizirali te o njemu pisali brojni znanstvenici i arhitekti, povjesničari i teoretičari, ali vjerojatno nitko s toliko žara i upornosti kao arhitekt Andrija Mutnjaković, autor izložbe u Muzeju arhitekture. Oduševljen istinskom ljepotom urbinske ideje prostora, onom »mješavinom čudesnog i racionalnog« u toj arhitekturi, kako je jednom prigodom zapisao, Mutnjaković se od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća bavi istraživanjem života i djela Lucijana Vranjanina, o čemu je objavio brojne članke, u domaćoj i stranoj periodici, te više parcijalnih publikacija. Recentna izložba u Hrvatskom muzeju arhitekture, kao i opsežna monografija o tom renesansnom umjetniku u izdanju Art-studija Azinović, predstavljena na otvaranju izložbe, kruna je i svojevrstan zaključak tridesetogodišnjega Mutnjakovićeva studiranja Vranjanina.

Prema navodu autora, monografija je pisana kao sintetska knjiga temeljena na brojnim prethodnim istraživanjima, studijama i raspravama povjesnika, arhitekata i erudita te na znanstvenoj obradi građe nekoliko arhiva, galerija i muzeja. Zbog nedostatka cjelovite dokumentacije i dokaza za pojedine teze, autor se, umjesto uobičajena prikaza razvoja osobnosti i djela u životnom slijedu događaja, poslužio metodom raščlambe nedvojbenog umjetnikova ostvarenja (urbinske palače) i na temelju te spoznaje, morfoloških komparacija kao i analize poznatih dokumenata vezanih uz njegov život, djelo i moguće koautore, sagledao umjetnikov opus u cijelosti. Iako tako zaokružena slika o Vranjaninu nije vjerojatno potpuno točna, ona je važan prinos ali i poticaj za dalja izučavanja njegova djela.

Lutiano Dellaurana Schiavone

O Vranjaninovu životu sačuvano je malo dokumenata, ipak dovoljno za dokaz o obiteljskom (otac Martin zadarski je kamenoklesar) i etničkom porijeklu (u Urbinu ga zovu Schiavone, što je bio sinonim za Hrvata). U jedinom njegovu sačuvanom manuskriptu on se potpisuje kao Lutiano Dellaurana, što znači da dolazi iz mjesta Urana, odnosno Vrana, pokraj Zadra. Za razliku od poznate godine smrti (1479), godina rođenja (1420) pretpostavlja se, kao i moguća edukacija — osnove zanata vjerojatno usvaja u očevoj radionici, a umjetnički nerv razvija pod utjecajem Jurja Dalmatinca, s kojim je otac surađivao kraće vrijeme na gradnji šibenske katedrale.

Klasični karakter njegove arhitekture nadahnut je kasnoantičkim spomenicima koje je mogao upoznati u domovini (Dioklecijanova palača u Splitu, Slavoluk Sergijevaca u Puli), što čini podlogu za atribuciju najranijih ostvarenja — arhitektonske koncepcije portala-slavoluka na Castel Nuovu u Napulju i portala Arsenala u Veneciji.

Poput Lucijanova života i njegov je opus pun nepoznanica. Jedino dokumentacijom dokazano Vranjaninovo dovršeno djelo Montefeltrova je urbinska palača. A o njoj postoji nepodijeljeni sud kao o remek-djelu renesansne arhitekture, koje je kroničar urbinskog dvora Giovanni Santi (otac Raffaellov) opisao božanskom, a ne ljudskom građevinom, Nikolaus Pevsner apostrofira dvorište palače kao jedno od arhitektonski i cjelovito estetski najutjecajnijih talijanskih djela, dok Adolfo Venturi tvrdi: »Apsolutna jednostavnost biranih plemenitih linija, koje se rađaju iz uzajamno skladnih odnosa, i kristalna jasnoća cjeline čine od ovog dvorišta jedinstveni uzor talijanskoga kvatročenta.« Iznimnost urbinske palače još više dolazi do izražaja u usporedbi s ranorenesansnim palačama koje joj neposredno prethode, poput firentinskih Medici-Riccardi (Michelozzo) i Ruccelai (Alberti i Rossellino) — jednostavnih kvadratičnih formi sa centralnim dvorištem, ugrađenih u naslijeđenu srednjovjekovnu strukturu, za razliku od urbinskoga grada u obliku palače, samosvojne prostorne kompozicije kao paradigme novovjekovne palače i renesansnoga grada.

Nezaobilazno djelo

Palača, a napose rješenja pročelja reprezentativnoga dvorišta i središnjih lođa na zapadnom pročelju, u oblikovnom je smislu maestralna interpretacija klasičnih uzora, stvorivši renesansni uzor profinjene i smirene harmonije, lijepo i dostojno prebivalište vojvode Federica de Montefeltra, velikog humanista i najvećeg vojskovođe svoga doba, koji je svoj dvor pretvorio u žarište onodobne umjetnosti, kulture i znanosti. Vojvoda je imao neograničeno povjerenje u Vranjanina — posebnom ga je poveljom imenovao svojim neprijepornim arhitektom, koji je po svemu sudeći odlučivao u programiranju/projektiranju brojnih građevina — palača i utvrda, što ih je Montefeltro gradio duž svog vojvodstva. Kako za njih ne postoje podaci relevantni za atribuciju, Mutnjaković na osnovi morfoloških i temporalnih analiza, svojih i drugih znanstvenika, te Lucijanova statusa prvog arhitekta, zaključuje o njegovu autorstvu.

Vranjaninu se pripisuju i slike idelnoga renesansnog grada što se čuvaju u galerijama u Urbinu, Baltimoreu i Berlinu. Prikazom grada prostranih trgova, pravocrtnih ulica te renesansnih hramova i palača, u egzaktnoj perspektivnoj konstrukciji, ostvarena je prva vizija novovjekovnoga grada i predložak oblikovanja gradskih pročelja čije se interpretacije mogu prepoznati u djelima kasnijih renesansnih arhitekata. Stoga kritika s pravom naglašava važnost Vranjaninova djela kao nezaobilazne spone između rano i visokorenesansnih formi, a njegov doprinos razvoju renesansne arhitekture izjednačava sa Bramanteovim.

Vinko Penezić