Antiutopija

Antiutopija

Ivo Brešan, Država Božja 2053. SysPrint, Zagreb, 2003.

Potkraj travnja prošle godine Ivo je Brešan u jednome intervjuu prije izlaska svoga krimića Kockanje sa sudbinom, već po nekome običaju, bio najavio i sljedeći, peti roman pod radnim naslovom Civitas dei. Štoviše, otkrio je da se taj njegov novi roman nadahnjuje ne samo nekim pojavama i fenomenima naše svakodnevice da će njime ujedno posve zakoračiti u fantastiku, dajući zapravo viziju Hrvatske u budućnosti.

I doista, tako bude!

Posjetitelji ovogodišnjega Interlibera mogli su prvi put vidjeti na štandu zagrebačkoga nakladnika SysPrinta od sama autora tako najavljen roman, i to pod nešto modificiranim naslovom (Država Božja 2053) jednako upadljivim koliko mu i sami izgled. No, posjetitelji su mogli zapaziti i njegovu relativnu opsežnost, što za Brešana, a ni za hrvatski roman — bez obzira na aktualnu poplavu kratke proze — nije zapravo ništa neobično. A onaj tko je roman uzeo u ruke i odlučio se na čitanje, obavio je to najvjerojatnije u vrijeme sada već prošlih saborskih izbora, dakle, u atmosferi koja je čitanju najnovijega Brešanova romana davala u najmanju ruku poseban štih, ako ne i nešto više.

O čemu je riječ?

Kao prvo riječ je o intrigantnoj priči u čijem je središtu ponovo Brešanova opsesivna tema, politika, i to u svojem domaćem, hrvatskome, radikalnom izdanju, čiji je radikalizam istodobno potenciran i amortiziran prebacivanjem u relativno daleku, ili relativnu blizu, budućnost. Odlučivši se i ovaj put za svojevrstan tip romana s tezom, naime, da literarno argumentira svoju i tvrdnju tolikih umnih prethodnika poput inače citirana Henrija Bergsona kako je trajanje neprekidan progres prošlosti, koja nagriza budućnost, tj. kako bez prošlosti nema budućnosti, Brešan odlazi u 2053. godinu da bi nas iz te futurističke projekcije izvijestio što nas to čeka ako i kad bi bilo kako to biva u njegovoj priči.

Credo, ergo sum!

A u njegovoj priči stvari s nama stoje ovako.

Sredinom 21. stoljeća Europa je jedinstvena država s Vijećem Europe na čelu, a među ono malo država koje nisu u paneuropskoj federaciji nema ni još u svakom pogledu zaostale Hrvatske. Na izborima 2053. u njoj pobjeđuje nova Hrvatska kršćansko-socijalna stranka, koju vodi bivši isusovac Teo Torlak programom sažetim u augustinovskoj inačici Credo, ergo sum!. Nakon iznenadne smrti ovlasti predsjednika republike preuzima Torlak, a ulogu Sabora opća konvencija njegove stranke. Vijeće Europe prekida odnose, Hrvatska je isključena i iz UN-a i iz interneta, a dok je za SAD Hrvatska unutrašnji problema europske federacije i konzuli je odreda napuštaju, vojska budno čuva granicu prema FER-u od zapadnih napasti — može se još samo u Bosnu, Srbiju i Crnu Goru! Nema satelitskog programa, nema zabavnih emisija, moderne glazbe, odjeće, kazališta, kavana i slobodnih novina, na lomačama ne gore samo knjige (od Dantea do Krleže), nego i ljudi, život i red počivaju na strahu od crnih sandučića s anonimnim prijavama, vjerske policije i zavoda za mentalnu higijenu, a sam pak režim na vojsci od klonova.

Pa iako je javnost čekala što će na sve to reći glavni arbitar Crkva, ona je, kaže Brešanov pripovjedač, mudro šutjela. Isti pripovjedač potom nas odvodi u središte nove vlasti i u najviše krugove Crkve u Hrvata te upoznaje s mladim nadbiskupovim tajnikom Jurom, najmlađim od desetoro djece bogobojaznoga i apolitičnoga Gušte Loka s otoka Iža. Stariji brat Renco, nakon jednogodišnjega preodgoja, postat će načelnik policijske uprave u Osijeku, a sestra blizanka, Sanda Fischer, bogata i mutna povratnica iz Njemačke, šefica Torlakova kabineta. Drugi Jurin brat, Grgur, bivši liberal i osječki pravnik, u novim okolnostima, kad se ništa nije moglo bez potvrde o nazočnosti misama, sinu Viktoru prepušta svoj ured, a ovaj, zapazivši da se događaju neke čudne stvari, spašavajući glavu, kreće ujedno u potragu za nestalim klijentom, čime i započinje akcijska strana romana.

Komunist i fašist

Ma koliko u Torlaku vidio oživotvoritelja Augustinove države Božje, u Juri, čelniku vjerske policije Officium de puritate fidei, počinju se buditi prve sumnje. Priču će s drugoga kraja podbosti treći brat, novinar riječkoga »Novog lista« Filip Loko, sa svojim člankom o pobuni komunista na otoku Ižu, koju je protiv režima podigao najstariji brat, nepopravljivi komunist Ambroz Loko. Viktor uz Ambrozovu i uz pomoć iškog župnika otkriva pravu stranu zavoda za mentalnu higijenu. Iako su Ambrozu u pomoć stigli i sin mu Jakov iz Splita, i sam žrtva režima, i brat mu Antun iz Karlovca, nepopravljivi pak fašist, na nagovor biskupa Martića brat im Jure smiruje pobunu, ali usprkos vlastitoj i sestrinoj moći, ne uspijeva spasiti partizana Ambroza. Zato Viktor uspijeva domoći se Rima i uz pomoć tete Ane Loko, udane Bondone, dostaviti izvještaj Svetoj stolici, koja ga pak u redigiranu obliku i objavljuje, a Viktoru pomaže da se pod lažnim imenom vrati u Hrvatsku. Na povratku on otkriva ilegalni uvoz europskoga radioaktivnoga otpada zbog čijega se djelovanja na podzemne vode u hrvatskim gradovima — od Straduna do Kalelarge — pojavljuje najezda štakora, s njima, dakako, i epidemija kuge. Svrativši i na Iž, on doznaje i za ukazanje Gospe Iške i za Božju kaznu koja je zadesila od Boga odmetnute mještane, za bizarnu sudbinu strica Antuna, tj. od režima novoinstaliranoga Pravednika. U rodni Osijek Viktor stiže nakon što mu stric Roco uzalud pokušava naškoditi Grguru, kod kojega se našla i najmlađa sestra im Mira Loko. Napokon, Viktor sa svojim, a Filip sa svojim izvještajima i istinama u Zagrebu upoznaju sve pokolebanijega i sve manje moćnoga brata Juru, ali presudan korak u raskrinkavanju režima u nuncijaturi čini Viktor. Viktor razotkriva i Rencovu kriminalnu rabotu sa švercom ljudskim organima, zbog koje će ubrzo i stradati, a uspjet će iz zatvora izbaviti i tetu Miru, s kojom je Viktor inače u incestuoznoj vezi.

Vlastodršci i marionete

U međuvremenu država, u kojoj se pokazuje da je Torlak samo marioneta u rukama biskupa Martića, počinje se ljuljati: vojnici bježe iz vojske, klonovi su odani ne Torlaku, nego Crkvi, preko Gospe Iške i njezinih poruka Crkva manipulira masama kad god zaželi, na Sveučilištu još samo teologija radi u punom sastavu, biskup Martić pokušava od osiromašena svijeta napraviti pokret Opus Dei te posve maknuti Sandu iz Torlakove blizine. Filip, zarazivši se kugom, prije smrti kao posljednji prilog u borbi protiv vladajućega zla sa sobom odnosi i oca Ignacija Martića. Istodobno posve razočarani Jure odmeće se među skitnice i beskućnike i, nakon Torlakove na Jarunu održane rođendanske vojne parade s lažnim naoružanjem, pridružuje se pobunjenicima, među kojima je i doktor Zagorski, profesor koji je projektirao odašiljač za upravljanje klonovima, pa im je glavni cilj demontirati psihoemanator. U tome im sada pomaže i Sanda, koja — spoznavši i sama istinu — eksplozivom raznosi Torlaka i sebe, uz Jurinu neposrednu pomoć pobunjenici uspijevaju uništiti psihoemanator i tako izbaciti iz stroja Torlakovu vojsku i sve klonove, među kojima je u međuvremenu postala i najmlađa sestra Mira.

Smjena staroga i postavljanje nove vlasti Juri se učini napadno sličnom te odlučuje da će ostati dalje svećenik, ali onako kako on izabere. U patetičnome i konsternirajućem govoru odbacuje ponudu da preuzme mjesto novoga nadbiskupa, pa umjesto pružene mu prilike da »udalji Crkvu od politike i spriječi je da ponovo manipulira nekom novom vlašću«, on se odmeće i od Crkve i od svijeta, da bi ga čitatelj na kraju romana zatekao u pustom predjelu Dalmatinske zagore, gdje među ostacima Domovinskog rata nailazi na priprosto raspelo od drva koje mu se učini bliže pravoj ideji Krista negoli ijedno koje je dotad vidio.

Prvorazredni status fabule

Sama činjenica da ovo, ma koliko kratko, sažimanje zanimljive i dinamične priče zauzima relativno veliki prostor, upućuje na prvorazredni status fabule u najnovijem Brešanovu romanu. Ma koliko u osnovi slijedila kronologiju, upravo zbog njezine razgranatosti putem brojnih likova, nije ju lako pratiti, pa njezina rekonstrukcija ne teče bez napora. Pripovijedanje je razbijeno ne samo u dvije veće kompozicijske cjeline, nego je svaka razbijena u sedam triptiha, a u svakome triptihu po tri epizoda s barem jednim od likova braće, odnosno sestara Loko — sve istodobno u nimalo slučajnoj simboličnoj igri pripadajućih brojeva: 14 (Kristove postaje s Križnoga puta), 7 (broj ljubavi, milosti i Duha Svetoga) i 3 (Sveto Trojstvo)! Radnja, ovisno o likovima, zbiva se diljem Hrvatske, na liniji Dubrovnik — Zadar — Šibenik — Rijeka — Zagreb — Osijek, dijelom i u Rimu, a s obzirom na razvijanje i pozicioniranje u kompoziciji romana glavni je lik svakako Jure Loko, gotovo dovoljno romaneskan da je mogao i bez asistencije ostale mu braće i sestara, ali bi zato izostala u najmanju ruku simbolika broja 10 (Deset zapovijedi Božjih)!

Pa čak i glavna priča, naime, funkcioniranje državnoga totalitarnoga sustava, nijednoga časa nije ugrožena nekom mogućom, npr. ljubavnom, također bizarnom pričom između Viktora i Mire, koja štoviše ima i zaplet, ili mogućom pričom koja je možda imala najviše šansi, naime, ona o sudbini porodice koja postaje žrtvom ideologije i mehanizma totalitarne vlasti, kako bi to pripovjedač, recimo, Fabrijeva kova sasvim sigurno iskoristio. Štoviše, i jedna i druga, kao i sve u romanu, strogo su dozirane i strogo funkcionalne, a svojom bizarnošću, zapravo isticanjem upravo njihove grotesknosti, podređene su ilustraciji glavne i zapravo jedine priče.

Tome se podređuje i način pripovijedanja, gdje, osim pripovjedačeva u osnovi pristrana komentiranja, najvažniju ulogu imaju brojni dijalozi, među njima poneki upravo maestralni, npr. onaj između braće, neokomunista Ambroza i neofašista Antuna, ili između hedonista Grgura i kriminalca Renca ili pak između iskusnoga nadbisukupa Grbešića i naivnoga Jure. S druge strane, iako se slični prozori mogu naći i u Brešanovim novelama, na nekoliko mjesta, npr. opisi bacanja mrtvih klonova u šibenski zaljev ili kada Mira glumi mrtvu Grgurovu ženu ili pak zaraženi Filip poljupcem ubija biskupa Martića, a obojicu klonovi na ulici spaljuju bacačem plamena — pravi su horor!

Dakako, s obzirom na smještanje radnje romana u budućnost od dobrih pola vijeka, delikatna je strana svake umjetničke projekcije svakako ona koju možemo zvati tehnološkom. Zanemarujući ovaj čas lomače, drvene klupe u vlaku i medvjeđe jazbine na Papuku te rečenice tipa skoče na noge hitro kao munje..., drhtao od straha kao prut na vjetru..., Došlo je do neravnopravnog šaketanja desetorice protiv jednog, i Viktor je zaradio dosta bobotaka... kao i inače pripovjedačevo ustrajavanje na doista suvišnim detaljima te pomalo iritantno dociranju, upravo na toj tehnološkoj razini — i pokraj e-maila, videomobitela, letećeg automobila (amfimobila) i laserskih dalekobacača i projektila s biološkim punjenjem — sitničavijem (tj. iole optimističnom!) čitatelju posve će sigurno zasmetati što mu pripovjedač kao vrijednost i za pedeset godina nudi novac, ručni sat, fotoaparat, džepni kompjutor, ili kakav skupocjeni odjevni predmet, i k tome barata nekakvom kamerom, digitronom ili parlafon, pa čak ni klon nije u romanu definiran onako kako je to bila već pokojna ovca Dolly.

Roman s tezom

Međutim, baš to najbolje pokazuje kako Brešan svoju orvelizaciju Hrvatske ne temelji na principima i poticajima iz svijeta tehnike, nego u prvome redu na idejama i svijetu politike i filozofije. Pa iako se otprve nameće analogija, recimo, s Orwellovom 1984. ili Huxleyevim Vrlim novim svijetom, a u prvome redu s Bradburyjevim romanom Fahrenheit 451, sasvim sigurno popularnijim po Truffautovoj filmskoj verziji, s druge pak strane, i s domaćom ma koliko skromnom tradicijom distopijskoga romanesknog žanra na čelu sa Šufflayevim Na Pacifiku 2255 i, uvjetno, još ponekoga, Brešan se za njima ne povodi i njega ne zanima toliko futurološka vizija koliko zapravo sama prošlost prema kojoj je njegova Država Božja 2053. ne samo okrenuta, nego je upravo krcata njezinim prošlostoljetnima rekvizitima.

Da je pripovjedač Brešan zaokupljen u prvome redu idejom, a manje njezinom umjetničkom kostimizacijom, vidjelo se to i u njegovim ranijim romanima. Država Božja 2053. u tome smislu doima se gotovo kao nastavak Astarotha, u kojemu je do paradoksa dovedena ideja zla kao principa koji utjelovljen u Sotoni vlada svijetom. Pa kao što će u Astarothu izlaz biti u Kristovu strahu, tj. ljubavi za druge, tako će i ovdje razočarani Jure Loko utjehu i nadu naći u izvornome Kristovu nauku. Posrednici ionako zamućuju pogled, poručuje Brešanov roman, interpretacije generiraju razlike, njima se stvaraju stereotipovi i opasnosti koje iz njih mogu nastati, među kojima su i lažni apostoli, kako to uostalom upozorava citat iz Druge poslanice Korinćanima sv. Pavla.

Ukratko, Država Božja 2053. intrigantan je politički antiutopijski roman s tezom, u kojemu njegov autor, dramski klasik i sve respektabilniji pripovjedač Ivo Brešan, nadahnut djelom sv. Augustina De civitate Dei i totalitarizmima 20. stoljeća, s jedne strane gradi mračnu i grotesknu futurološku viziju buduće Hrvatske kao moguće totalitarne države kojom upravlja Crkva, s druge impresivnu intelektualističku konstrukciju koja se temelji na ideji povijesti kao neprestanoj borbi dobra i zla.

Pitanje koje se na kraju nameće manje se tiče karaktera Brešanova sljedećeg romana, koji sasvim sigurno piše, ako već nije i pri samu kraju, a više mogućega ključa po kojemu bi mogla eventualno izostati objektivno očekivana reakcija na Državu Božju 2053.

Vinko Brešić