Anđeo šinteraja

Anđeo šinteraja

J. M. Coetzee, Sramota, VBZ, Zagreb, 2002.

Zapažam da se u posljednje vrijeme naša kritika zaista popravila. Kritičari i kritičarke počeli su otvorenije pisati o djelima koja čitaju, suvislije i oštrije kritizirati. Suprotno mojoj osobnoj teoriji da je takozvano stanje ne talasaj moguće održavati godinama, ispostavilo se da ipak nije tako.

Mediji obrazuju publiku

No zapazio sam mali fenomen pa bih mu želio dodati i svoj obol. Naime, u novijim kritikama naši se kritičari često hvataju likova i na osnovi likova procjenjuju vrijednost nekog romana ili priče. I to je dobar put. Jer likovi su vrlo važan dio djela, čak gledano strukturalno, njegov temeljni dio. Ipak, tomu bih dodao malu ogradu, jer likovi su ponekad samo dio cjeline. Usporedivo je to sa slikarstvom: možete imati ovlaš, ili čak površno naslikane likove, ali da slika ipak bude dobra. Jer najteže je uhvatiti ukupni ugođaj. Vidio sam izvrsnu Tintorettovu sliku, neobično modernu po ugođaju, u kojoj su sporedni likovi tek ovlaš skicirani, ali su zato oni dijelovi slike koji su u fokusu pogleda i pažnje vrlo precizno dorađeni. Da je i ostale likove Tintoretto tako obradio, možda bi izgubio fokus. A fokus u pripovijedanju čak ne mora biti neki lik, nego neki događaj. Zaključak: možete imati prosječne likove koji daju savršen kontekst, fokusiraju događaj.

No vratimo se Coetzeeu. Iako se lani naša dežurna produkcija raspisala o Kerteszu — jer je to kao angažirano pisanje (a kad tamo iznenađuje njegova angažirana neangažiranost), danas o Coetzeeu teško mogu naći pokoji tekst. Žalosno, ali sasvim očekivano od naše kulturne javnosti; svaka čast opet ženama, lani sam negdje pročitao solidan tekst o Gospodaru Petersburga — mislim da je autorica bila žena. Ma nemojte mi molim vas reći da i za Coetzeea treba uložiti intelektualni napor da bi se pročitalo njegovo djelo? Tako govore, pišem pod navodnike, intelektualci, u medijima. Samo, ti intelektualci zaboravljaju da mediji obrazuju publiku, te da su sami nametnuli ukus kojem se tobože danas prilagođavaju, ukus: vrapci i komarci. Mediji, zapravo, svuda na svijetu nisu isti; negdje stvaraju lošu, a negdje dobru publiku.

Prikriveni plan

Dakle, Coetzee. Ovaj izvanredan pisac zaintrigirao me prije godinu ili dvije svojim čudnim djelom Sramota — djelom koje mi je od onda ostalo kao otvorena zagonetka — pa sam ga sad odlučio ponovno pročitati i s te vremenske distance prokomentirati između ostalog i kao djelo novopečena nobelovca.

U njegovu djelu postoji neki dubinski strukturni plan, kao skica po kojoj likovi dobivaju funkcije. Podsjeća me na McEwanov Amsterdam, samo je McEwanov plan u tom romanu odveć jasan i plitak (vjerojatno je dobio Bookera na staru slavu Nevinog čovjeka i drugih knjiga). Coetzeeov plan duboko je prikriven, tajnovit i otvara nam gotovo mističnu razinu. Ovo pišem zbog toga jer Sramotu ne mogu čitati samo kao priču iz života, ona jednostavno ima previše konotacija, a ponegdje otkriva i šine neke posve nejasne dubinske konstrukcije. Pa o čemu je riječ?

Ukratko, sasvim bezazlena seksualna afera između vremešnog profesora i mlade, ali punoljetne, studentice postaje strašno prenapuhana i prerasta u pravi skandal na sveučilištu. Profesor biva optužen za silovanje (iako ga nije bilo) i korištenje pozicije. Iako su mu kolege s posla predlagale taktički uzmak, profesor presijeca pupčanu vrpcu vlastite povezanosti s društvom, ne pristaje na igru, to jest izlazi iz simboličkog univerzuma sveučilišta i stupa izvan zaštite i ugode koju mu taj položaj i status pruža. Stoga priznaje poraz, daje otkaz i odlazi na selo, svojoj kćeri koja tamo živi sama. No simbolički univerzum sveučilišta i njegove sitne perverzije dječja su igra prema simboličkom univerzumu postindustrijskoga poljoprivrednog svijeta u unutrašnjosti Južnoafričke Republike.

Ono što je bilo dječja igra (recipročna avanturica sa studenticom) na fakultetu, a imalo je okrutne posljedice (mediji, tužba), postaje prava noćna mora na selu. Naime, skupina seljaka upada na njihovo imanje, pobija pse, siluje kćer, a profesoru zapale kosu i lice. No, taj strahovit događaj, u kojemu su im životi visjeli o koncu, njegova kći ipak prihvaća, ne želi prijaviti silovanje, i nastavlja živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Čak pravo brutalno silovanje shvaća kao stanovit obred inicijacije i ulaska u plemenski simbolički univerzum primitivnih i siromašnih stanovnika sela. Koliko god izgledali primitivni, i oni imaju svoj symbolic, sustav vrijednosti, koji je mnogo okrutniji i siroviji, za nekoliko stupnjeva ispod akademskog, pa silovanje nije zločin bez razloga, nego upravo inicijacija, uvođenje u krug zajednice. Kći prihvaća te uvjete, a profesor po drugi put presijeca pupčanu vrpcu simboličkog univerzuma i izlazi iz drugoga začaranog kruga. Što mu ostaje?

Plemenski sustav

Čini se da mu ostaje još veće približavanje realnom. Premda je plemenski sustav mnogo bliži realnom od sofisticiranog sustava sveučilišta, odbjegli profesor i propali seljak ipak utjehu pronalazi u blizini smrti, počinje raditi kao volonter u šinteraju i tamo eutanazira napuštene pse. Na tom mjestu Coetzee ostaje vrlo mističan i mračan. Njegov profesor počeo je s poezijom, s dosadnim stihovima Byrona i drugih, koje više nitko od studenata ne sluša, a njega tjeraju na grešku i seksualnu slobodu u kampusu, a završio je kao anđeo psećih smrti. Na kraju knjiga ostaje tajna.

Možda je ubojstvo pasa s kraja povezano i s teškim povijesnim nasljeđem Južnoafričke Republike (psi su u prošlosti bili trenirani za napad na Crnce). Sve u svemu Sramota govori o novoj realnosti, postindustrijskoj, gotovo predapokaliptičnoj, realnosti u kojoj se isprepleće staro i novo, rase i davno potisnute neobuzdane sirove energije. Možda je rasplet zapravo Coetzeeova fantazija o uništenju, fantazija o vlastitom poniženju, spuštanju na najniže razine života.

I na kraju vrijedi spomenuti možda Coetzeeovu najvažniju osobinu. On je naime pravi pisac. Sasvim je utemeljen u književni svijet, u tradiciju, i iz pozicija književne tradicije obrađuje suvremene fenomene. Tako je mnogo šarao, napisao je obradu Robinsona Crusoa, roman Gospodin Foe, vrlo zanimljiv, ali ipak slabiji od Tournierove obrade iste teme, kao i roman o Dostojevskom Gospodar Petersburga. Pitanje je, da je kojim slučajem Hrvat, bi li ga itko od naše veleštovane kritike uopće zapazio, jer eto ne obrađuje uvijek stvarnosnu prozu?

Rade Jarak