Za brzi zaborav

Za brzi zaborav

Za dolično ćemo obilježavanje obljetnice umjetnice neospornih kvaliteta i međunarodnog ugleda Vlatke Oršanić pričekati njezin idući nastup na pozornici zagrebačkog HNK

Obljetnice umjetničkoga rada za najodvažnije su glazbenike obično prilike za nove svečano intonirane izazove. Tako je naša istaknuta sopranistica Vlatka Oršanić, nakon dvadeset i pet godina djelovanja na scenskim i koncertnim podijima zemlje i inozemstva, dosadašnji repertoar željela zaokružiti najvećom među opernim ulogama, Puccinijevom Toskom.

Za razliku od brojnih uloga poput Verdijeve i Šostakovičeve Macbeth ili Janačekove Jenufe i Katje Kabanove s kojima je posljednjih desetljeća oduševljavala publiku najvećih, ponajviše njemačkih opera, s Toskom se naša u svijetu proslavljena operna primadona prvi put susrela tek prije nešto više od godinu dana u produkciji Aaltotheatera u Essenu. Stoga čudi da je za obilježavanje svoje umjetničke obljetnice u zagrebačkom HNK, za koje su je dosad vezala samo povremena gostovanja, odabrala ulogu željeznog opernog repertoara koja nije njezina dosadašnja životna kreacija. Umjetnicu koja je karijeru započela u Ljubljani, gdje je i završila pjevanje, a najblistavije uspjehe ostvarila na velikim opernim pozornicama uglavnom Austrije i Njemačke, u Zagrebu smo mogli čuti vrlo rijetko, i to uglavnom više u koncertnim nego scenskim nastupima.

Novi fijasko

Stoga je općenita nepripremljenost cjelokupnog ansambla angažirana oko realizacije njezine zagrebačke proslave radnog jubileja, za nju kao i za zagrebačku publiku, bila posebno uvredljiva i ponižavajuća. Već je odgađanje predstave u posljednji trenutak od subote 29. studenog na ponedjeljak 1. prosinca moglo naslutiti mogućnost novoga fijaska, koji zagrebačkoj operi nakon propasti posljednje premijere Smareglijne Oceane doista nije trebao.

Očigledno je premalo vremena osigurano da se dostojno pripremi predstava koja trenutno nije na stalnom repertoaru zagrebačkog HNK i čija je vizualna komponenta posuđena iz splitskoga kazališta. Jer, iako su vrlo jednostavne i efektne kulise scenografa Ive Knezovića s adekvatnim sivim nijansama klasičnih krojeva kostimografkinje Marije Žarak kao dovršeni radovi jednako dobro fukcionirali i u Zagrebu, za scensku je adaptaciju zamisli redatelja Božidara Violića pjevačima koji su se s njome prvi put susreli jednostavno trebalo više vremena.

Svečana je prigoda također razlog da se arsenal pjevača oko slavljenice upotpuni najboljim umjetnicima kojima naša metropola trenutno raspolaže. Ali ni u tome protagonistica, kao ni publika njezine operne proslave, nisu imali sreće, i još jednom bili žrtvom apsurda da se mimo naših boljih pjevačkih snaga angažiraju lošiji gosti iz inozemstva. Toskina partnera, slikara Marija Cavaradossija, ispod svake je zadovoljavajuće razine odigrao američki tenor Jerry Hadley, koji se unatoč iskustvima s najvećih svjetskih pozornica koje spominje njegova biografija u Zagrebu nije ustručavao nastupiti posve nepripremljen, glasom izmučenim očiglednom prehladom.

Napeta atmosfera

Njegov usiljeni, hroptavi pjev i napeta atmosfera izazvana općom nesigurnošću, bez potpore u orkestru, tijekom predstave očito su ometali nastup Vlatke Oršanić, koja je u prvom činu zasjala sigurnim tonom i uvjerljivom glumom, a potom u najslavnijoj ariji opere Vissi d’arte u drugom činu popustila u koncentraciji, što se odrazilo u gubitku intonacije i nedovoljnu nijansiranju dinamičkih razlika. Premda se na početku činio presvijetlim baritonom za karakter Baruna Scarpije, Meksikanac Armando Mora, koji je u Zagreb došao okušati se u posve novoj ulozi na svojemu repertoaru, nesigurnost je otkrivao pretjeranim tremolom u glasu i slabijim visinama i dubinama, no na kraju je ipak solidnu interpretaciju ostvario u srednjoj lagi. Dva zagrebačka baritona, Davor Radić i Tomislav Bekić, u epizodnim su ulogama Cesarea Angelottija odnosno Crkvenjaka, dramatskim aspektima nadomjestili povremene pjevačke bezizražajnosti, dok je tenor Neven Mrzlečki plitkim pjevom neuvjerljivo ocrtao lik Scarpijina agenta Spolete. Skupini epizodnih uloga skladnim su se glasovima pridružili sopranistica Tamara Franetović Felbinger kao Pastir, te bas-baritoni Ozren Bilušić kao Sciarrone i Tomislav Borić kao Tamničar.

Zbor HNK pripremljen pod palicom zborovođe Roberta Homena sigurnim je nastupom pomogao slavljenici, ali orkestar je i ovom prigodom pod palicom dirigenta Mladena Tarbuka otkrio svoje stare slabosti, poput neusklađenih violina, preglasnih blezera i neuvježbanih sola violončela. U svakom slučaju, za dolično ćemo obilježavanje obljetnice umjetnice neospornih kvaliteta i međunarodnog ugleda Vlatke Oršanić pričekati njezin idući nastup na pozornici zagrebačkog HNK i do tada njezin neuspjeh Toske izazvan nedovoljnim marom vodstva institucije pokušati zaboraviti.

Jana Haluza Lučić