Vitalnost amaterizma

Vitalnost amaterizma

Treba se nadati da će se poneko od prikazanih ostvarenja pridružiti djelima i dometima već duge niske velikana

Bio sam član Ocjenjivačkog suda 35. revije hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva, održane u zagrebačkom kinu Jadran od 27. do 30. studenoga 2003. Uz mene tu su bili i Nikica Gilić, Sanja Iveković, Ante Peterlić i Mihovil Pansini, predsjednik. Ocjenjivački sud obavio je i selekciju prijavljenih radova, pa sam dakle vidio sve što su hrvatski filmski amateri, odnosno neprofesionalci, snimili u godini dana, između dviju revija. Evo nekih dojmova.

Neman sa sedam glava

Ovogodišnja cjelokupna produkcija hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva prestraši vas već pri prvom susretu, na prvi pogled. Neman je to, zmaj sa sedam glava, aždaja duga šesnaest i pol sati. Više od stotinu i pedeset nogu (filmova) ima! Pa se sad ti uhvati ukoštac s tim čudovištem, kako preživjeti tu borbu, kako izaći iz nje čiste i bistre glave, spremne na kraju i za prosudbu što treba, a što pak ne treba uvrstiti u program dostupan gledateljima Revije. I to ne bilo koje Revije, nego Revije u godini velikog jubileja, obilježavanja sedamdeset i pete obljetnice stalna i organizirana amaterskog bavljenja filmom u nas, na ovim prostorima.

Ne znam da li je naša filmska i kulturna javnost uopće svjesna veličine i važnosti spomenutog jubileja. Zamislite samo: u kratkoj povijesti filma već sedmadeset i pet godina, organizirano, sudjeluju i naši amateri. Naime, 1928. godine, u okviru Fotokluba Zagreb, osnovana je kinosekcija koja ubro prerasta u zaseban klub. Prvi predsjednik bio je Maksimilijan Paspa, potpredsjednik Oktavijan Miletić. U Kinoklubu Zagreb, poslije i u drugim klubovima, učinili su svoje prve filmske korake mnogi i mnogi budući prvaci hrvatskog filma. Teško da bi hrvatska filmska povijest i postojala i opstala, kad bismo iz nje pokušali izbaciti sve one koji su počeli i bili amateri. Kakva bi to povijest bila bez jednoga Miletića, Golika, Tanhofera... da ne nabrajam dalje. Uostalom, sve vrijedno što je službena, državna, od države podupirana hrvatska kinematografija (od Lisinskoga i Slavice naovamo baštinila iz tog prethodnog, divljeg razdoblja upravo su, uz jednako veličanstvene filmove Škole narodnog zdravlja, amaterski filmski pokušaji i ostvarenja! Tomu se u nas, u skladu s posvemašnjim ignoriranjem tradicije, pridaje premalo pozornosti, pa tako i ovaj jubilej i sve njegove implikacije, prolazi nekako medijski nepokriveno, suzdržano, prešućeno... Opet nekakvi amateri nešto zanovijetaju i slave...

Poučno, zabavno i zanimljivo

Slave film. Jer vratimo se samo ovogodišnjoj produkciji: nakon odgledanih filmova, jasno, umorni ste, iscrpljeni... Kako i ne biste bili: u ciklih nekoliko dana prokrstarili ste cijelom Hrvatskom: bili ste i u Osijeku, i u Požegi, Bjelovaru i Koprivnici, Samoboru, Zaprešiću, Zagrebu i Karlovcu, pa još i u Svetvinčentu, Rijeci, Splitu... Vidjeli ste svašta i koješta na tom putu, i dobra, i vrijedna, i sumnjiva i kvarna, ali, priznajete pošteno, kao što kaže stari filmski promidžbeni letak, svatko, baš svatko na tom putovanju, u kinu, »svatko će naći nešto poučna, zabavna i zanimiva, svatko: poljodjelac, radnik, obrtnik i visoko školani čovjek, muško i žensko, staro i mlado...«

Ukratko: fascinira upravo to bogatstvo života, ta nepresušna želja da se kamerom gleda, vidi i uočava, želja koja stalno rađa nove sokove, nova imena pokreta, stalnu regeneraciju...

Jer kad prvi umor prođe, pa ostanete sami sa svojim pisaćim strojem, s bilješkama, mislima u sivom i sjećanjima, počnu navirati pitanja: u redu, dugo već poznajem i poštujem Bunčića, Bukovca i Radivoja, baš lijepo da se nakon nekoliko godina vratio i Brusić, pristao sam da se ne mogu zaobići ni autori poput Lenića i Burića, Jelene Nazor i Marije Prusina, pa i Dine Zjaća i Marije Ratković, ali otkud sad tu, kao već afirmirani, ozbiljni i nedvojbeni autori Gruić i Čotić, Krištofić i Papić (i to ne Krsto, nego Mario)? Uz malo dobrohotnosti, dvojbi i nadanja mogli bismo ovim imenima pridodati još poneka. Kamo bismo, međutim, stigli kad nikoga i ništa ne bismo zaboravili.

Od igrarije do vica

Nagrade su otišle u Karlovac, Požegu, Samobor, Split, Svetvičenat, Zaprešić i Zagreb. Prevladavali su i kvalitetom odskakali eksperimentalni i dokumentarni filmovi, no bilo je i dojmljivih animiranih i finih igranofilmskih minijatura. I tematski i formalni raspon filmova vrlo je širok: od intimističkih i lirskih do socijalnoangažiranih, od pričalački neobvezatnih do pendantno etnografskih, od ljutog arta pa do zamišljenih eseja do tradicionalističkih reportaža, od samozadovoljnih igrarija do (ponekad) dobrih i duhovitih viceva. Filmovi se razlikuju i duljinama: od većeg broja jednominutih do ne baš rijetkih polusatnih pa i duljih. Rezimirajući: raznolikost koja imponira, obećava, obvezuje... Treba se nadati da će se poneko od prikazanih ostvarenja pridružiti djelima i dometima već duge i slavne niske velikana: Paspa, Miletić, Pansini, Kobia, Martinac, Gotovac, Stasenko, Petek, Trinajstić, Faktor, Zrnić, Mustać... Dogodi li se to, dodatno zadovoljstvo bit će i godine proizvodnje rečenih filmova: godina slavna, jubilarna, znamenita i slavna ne samo za amaterski nego i za cjelokupni hrvatski film i hrvatsku kulturu općenito.

Zoran Tadić