Veliki majstor zanata

Veliki majstor zanata

Bonami se pokazao velikim majstorom zanata koji dobro zna sve prednosti i nedostatke svog kuratorskog posla. Svjestan negativnih kritika, upućenih od strane kolega iz struke i novinara, u vezi njegove koncepcije i načina organizacije, dodao je kako su polemike neizbježne te da su i one jedan bitan dio cjelokupnog događanja

Francesco Bonami, direktor ovogodišnjeg 50. venecijanskog bijenala za svog kratkog posjeta Hrvatskoj održao je u KIC-u predavanje naslovljeno »Diktatura gledatelja«. Bila je to jedinstvena prilika da se mnogi znatiželjnici i ljubitelji umjetnosti upoznaju s Bonamijevim konceptom jedne od najvećih svjetskih umjetničkih manifestacija. Predavanje je organizirao zagrebački MSU.

Već na samom početku predavanja kustos-direktor pojasnio je kako venecijanski Bijenale nije samo onaj posvećen vizualnoj umjetnosti, kojemu je on ove godine na čelu, te da ne treba smetnuti s uma da je to velika i kompleksna smotra koja obuhvaća filmsku, glazbenu i plesnu umjetnost te arhitekturu.

Spreman za sve kritike

Nekoliko tjedana prije završetka Bijenala, Bonami je dakle pokušao sažeti neka od svojih iskustva stečenih tijekom razdoblja organizacije i trajanja tog umjetničkog projekta. Osvrnuo se, naravno, i na posao kustosa kojeg od sredine 1980-ih godina obavlja u Muzeju suvremene umjetnosti u Chicagu.

Bonami se pokazao velikim majstorom zanata koji dobro zna sve prednosti i nedostatke svog kuratorskog posla. Svjestan negativnih kritika, upućenih od strane kolega iz struke i novinara, u vezi njegove koncepcije i načina organizacije, dodao je kako su polemike neizbježne te da su i one jedan bitan dio cjelokupnog događanja. Također, govorio je i o svojevrsnom jazu između kustosa i likovnih kritičara, naročito u posljednjih nekoliko godina otkako je kuratorsko zanimanje postalo sasvim određeno i specifično.

»Od kustosa se više ne očekuje da bude dobar kritičar ili povjesničar umjetnosti koji piše te objavljuje članke i knjige«, naglasio je. Smatra kako su kustosi danas prije svega menedžeri i organizatori koji na više ili manje uspješan način pokušavaju koordinirati umjetničke izložbe i rješavati sasvim praktične probleme.

Šlag na kraju

Za onaj dio publike koji je bio u prilici pogledati izložbe na ovogodišnjem Bijenalu, Bonamijevo je predavanje bilo šlag na kraju, dok je za one druge, koji u proteklih nekoliko mjeseci nisu posjetili Veneciju direktorovo gostovanje bilo svakako dobrodošlo kao utješna nadoknada za propuštenu priliku. Zanimljivo je bilo, naime, poslušati njegovo viđenje pojedinih izložaba, te mnogobrojne anegdote u vezi sa samim umjetnicima. Kao jednu od najbizarnijih dogodovština izdvojio je onu u vezi sa talijanskom umjetnicom Alessandrom Ariatti koja je nakon što ju je kontaktirao sa željom da uključi i njezine radove na izložbu odgovorila mu kako joj je žao ali da nikada nije čula za Venecijanski bijenale. Komentirao je tu zgodu riječima — »It was a refreshing experience!« (Bilo je to osvježavajuće iskustvo).

Osvrnuo se, nadalje, i na često nemoguće ponašanje samih umjetnika uspjevši više puta nasmijati publiku. Pa i sam naslov Bijenala, koji glasi »Snovi i konflikti«, prema riječima direktora, odnosi se, na neki način, i na konflikte s autorima radova. Naime, mnogi umjetnici istodobno žele da njihovi radovi budu izloženi kako u sklopu internacionalnih, skupnih izložbi tako i u nacionalnim paviljonima. Tu je, nadalje, i onaj poznati sukob kojeg vode iz godine u godinu Talijani sa čelnim ljudima Bijenala želeći da Paviljon Italija postane mjesto na kojem će se isključivo predstavljati talijanski umjetnici, odnosno, bore se, zasad bezuspješno, da to postane nacionalni a ne internacionalni paviljon. Domišljati Bonami uspio je stati na kraj sunarodnjacima u vezi s tim problemčićem. Kako sam priznaje — prvo što im je odbrusio bilo je da u Italiji nema dovoljno dobrih umjetnika kako bi se ispunio čitavi prostor tog nemalog objekta u središtu Giardina, a drugi je razlog taj što je Paviljon Italija bio prvotno i namijenjen međunarodnom postavu no zbog političkih prilika tijekom 30-ih godina 20. stoljeća na Mussolinijevo je inzistiranje nazvan Padiglione Italia.

Što se krije iza naslova

Zapravo, kako tvrdi Bonami, iza naslova Bijenala krije se stoljetna povijest snova i konflikata koji su na neki način odredili karakter manifestacije već od samih njegovih početaka krajem 19. stoljeća. Kada se krenulo s utemeljenjem manifestacije, naime, bio je to, kaže, prije svega veliki san a kada je konačno i održana tada su se mnogi građani Venecije pobunili protiv »tog stranog tijela koje je zauzelo njihov grad«.

Iako je u press-materijalu najavljeno da će talijanski kustos govoriti o odnosu gledatelja i djela sukladno naslovu predavanja odnosno podnaslovu Bijenala, malo se zadržao na pojašnjavanju te ideje — sve što je rekao već smo zapravo čuli ili pročitali u medijima. Težnja mu je, dakle bila, vratiti gledatelju kontrolu vlastitog pogleda i imaginacije jer je, kako je kazao, u posljednja dva desetljeća koncept blockbuster izložaba preuzeo vodeću ulogu u odnosu na individualno iskustvo pojedinog umjetničkog djela. Suprotno tome, sada »gledatelj postaje neka vrsta diktatora pronalazeći vlastiti ključ za razumijevanje izložbe, ostvarujući individualni put koji se razlikuje od bezličnog pojma publike«.

Naglasio je, potom, kako je prema njegovom mišljenju završeno razdoblje velikih kustosa kao što je to, primjerice, bio njegov prethodnik Harald Szeemann čija je vizija Bijenala nalikovala na strogo zatvoren sustav odnosno izložbe su završavale sa zadnjim danom održavanja bijenalnog likovnog događanja. To neće biti slučaj s 50-im Bijenalom jer je Bonamijeva namjera nastaviti s izlaganjem djela predstavljenih u Veneciji, u drugim dijelovima Italije.

Biografija s težinom

Francesco Bonami rođen je u Firenci 1955. Od 80-ih godina živi u Chicagu gdje radi kao viši kustos u tamošnjem Muzeju suvremene umjetnosti. Umjetnički je direktor Fondacije Sandretto ReRebaudengo per l’Arte u Torinu i Pitti Discovery u Firenci. Bio je urednikom američkog izdanja Flash arta 90-ih godina. U funkciji kustosa koncipirao je mnogobrojne značajne izložbe kao što su to Manifesta u Ljubljani, zatim Aperto 93 u sklopu venecijanskog Bijenala, ili pak Uniforma; red i nered i Četvrti spol; krajnosti adolescencije za Pitti Immagine u Firenci i PS1 u New Yorku. Autor je velikog broja eseja, članaka i publikacija među kojima su Echoes: Contemporary Art at the age of Endless Conclusion te monografija talijanskog umjetnika Maurizia Cattelana.

Romina Peritz